Tišina se stisla u mojim grudima.
Zašto?
Zato što je srce voljeno.
Konačno sam ono što jesam.
Konačno sam sretna, jel mogu biti svoja, jel mogu biti nešto
A da znam da ipak nešto vrijedim
Bijedna je moja duša bila.
Bijedna u svojoj tuzi.
Ne postoji gore, nego kada čovjek sam sebe mrzi...
A prije, to bijah ja..
Sada stojim sretna...
Sretna i znam da nisam sama.
Sreća uvukla se potajno u moje biće, i stoji tu prisutna,
Samo moram naći hrabrosti, priznati ju...
Pokazati ju...
TI si za sve zaslužan... Za to što mi više duša nije..
Nije jadna u dubini tišine...
Volim te!
***
Post je objavljen 18.06.2006. u 14:07 sati.