Pitaš se ponekad ima li fer igra ikakvog smisla na igralištu gdje su pravila skrivena. Gdje nema propisan broj igrača i nema crta koje omeđuju teren. Nema lopte, sudac se poneki i nađe, ali bez autoriteta. Semafori su ugašeni, komentatori mrmljaju svoje tračeve iz sjene.
A rekli su ti da vrijede ona pravila koja doneseš sam sa sobom. Radi onako kao što bi volio da tebi rade. Zamisliš svu tu igru u svojoj glavi, odrediš što želiš, a što ne. Držiš se toga. Igra je uvijek fer, misliš. Dobri filmovi završavaju pravdom. Dobro, negdje usput naučiš da ne valja previše očekivati. Podizati nade, fantazirati. Naučiš držati želju negdje tik iznad crte ravnodušnosti. Naučiš čekati bez ispada, bez crvenih kartona. I uživiš se, naravno. I uživaš.
A onda, bez upozorenja, teren prazan, tribine utihle. Trava je mlada i uredno podšišana, neizgažena. Nejasna slika publike blijedi ti na očigled. Ostaješ sam. S blagim osjećajem propuštene zabave. I s vrlo jasnim osjećajem propadanja i besmisla. Igrao si fer. Ali, igre više nema. I pitaš se, jesi li uopće igrao?
I kad prođe vrijeme, uvjeriš se da nisi. Da su lica na terenu bila tek sjene davno zamišljenih suigrača i protivnika. Prođeš još jednom sve unutarnje dijaloge, pospremiš ih u ladice i tajne pretince, za jednom, u penziji, možda.
A onda ti svemir pošalje znak. Nenajavljeno. I shvatiš. Ipak si igrao, ali od početka nisi imao šanse s tim fanatičnim fair playom.
Pravila ne vrijede.
Garancija nema.
Scenarist nije opsjednut pravdom.
Život nije fer.
Ljubav nije nagrada.
Post je objavljen 14.06.2006. u 16:00 sati.