Tako mi se često dogodi pomisao: da mi je barem znati što misliš...
Znate ono, kad vam nikako nije jasno što je u nečijoj glavi - vama je važno...a ne znate...
U zadnje mi se vrijeme vrte po glavi neke gluposti o neispunjenim snovima za koje sam si sama kriva. Znate ono kad se pitate što bi bilo da je bilo...
I onda shvatite da bi bilo isto - možda malo drugačije...možda bi se promjenili glavni likovi u scenariju ali na kraju krajeva vi ste vi - i nema razlike u reakcijama.
I iznenadite se vlastitim reagiranjem na neke konfliktne situacije...na neke situacije koje nisu u skladu s normama nametnutim generalizacijama i krećete se dalje...
Sreća je relativan pojam kao i ljubav uostalom. Jer kako možete znati da ste istinski sretni. Kako znati da od istinskog ne postoji 'istinskije'???
Kako znati jeli to ljubav??? Kako znaš voliš li me????
Toliko puta mi dođe da pitam, ali se ne usudim...valjda se bojim da će me to razotkriti....
Pogled u očima, smješak, sreća koja te obuzima pri pogledu na nekog....ma c'mooooon tko to još danas zna??? A htjela bih ponekad znati sve misli i želje, sve namjere i dugoročne planove....ali to je nemoguće...pogotovo jer sumnjam da bi mi se većina svidjela....
Mislim, zamislite samo da zavirite u nečiji um i shvatite da niste vi ono svjetlo života te osobe, da ste tek sporedna ulica na životnom putu...
I onda vodite unutarnje monoleg počevši od histeriziranja do smirivanja i pronalaženja rješenja.
"Gle stara moja, htjela si avanturu i brzinu - evo ti sad. Nosi se s tim kako znaš. Riješi to. Ti si pametna i sposobna, riješi to u svoju korist"
I tako iznova iz dana u dan....
Trebam nešto novo, neku sreću, neki hedonizam, neko vrištanje na vrhu nebodera, padanje kroz mrak, čvrste zagrljaje, sigurnost, ljubav, osjećaje, riječi, budućnost, obećanje, moć....trebam da me se voli....
Post je objavljen 14.06.2006. u 00:46 sati.