Marketing
Biogorivo u Hrvatskoj- neiskorištena mogućnost
Hrvatska je zemlja brojnih mogućnosti. Barem tako svi mi govorimo i s ponosom to ističemo. U nabrajanju tih komparativnih prednosti, resursa i mogućnosti uvijek se pozivamo na čist zrak, čistu vodu i djevičansku prirodu. Istina je, sve to imamo i sve to drugi nemaju, odnosno imali su, nekad davno, možda. No, zar nije gore imati, a ne znati koristiti, nego uopće nemati? Živjeti pored rijeke pune riba, a umirati od gladi?
Upravo je takav slučaj, uz brojne druge, sa jednom poljoprivrednom kulturom od koje bi mnogi naši seljaci –poljoprivrednici mogli dobro živjeti, a koja bi pomogla da i naša djevičanska priroda i čist zrak ostanu takvi i dalje.
Naime, radi se o uljanoj repici. Sve traženijoj i popularnijoj sirovini za proizvodnju biogoriva. Goriva sadašnjosti, ne budućnosti, koje u ovoj eri naftne krize i divljanja njenih cijena postaje „tražena roba“. Možda i strateški rusurs.
Što se regulativa EU-a tiče, one su vrlo jasne. Do 2010. g. Hrvatska, zemlja na putu u EU, morat će fosilna goriva mijenjati u znatnom udjelu sa biogorivom. Čak 134.000 tona biogoriva do 2010 .g. bit će u uporabi u raznim prometalima na hrvatski prometnicama.
Europu ne zanima na koji način ćemo to ostvariti i kako ćemo taj udjel realizirati. Da li ćemo sami proizvesti ili ćemo uvesti iz susjednih zemalja?!
A kako sada stvari stoje?
Hrvatska ima 300.000 hektara neobrađenih poljoprivrednih površina, a u toj brojci jako puno hektara otpada i na našu Županiju. Isto tako, Hrvatska još uvijek nema zakonski reguliranu vožnju na biogorivo. Hrvatska nema poticaje za uzgoj uljane repice, sirovine potrebne za proizvodnju biogoriva. Hrvatska ima jednu tvornicu u Ozlju za proizvodnju biogoriva koja u samo jedan sat može preraditi kompletan hrvatski urod uljane repice. Naime, samo je 5000 hektara naših poljoprivrednih površina pod uljanom repicom. Praktički svu sirovinu potrebnu za proizvodnju uvoze.
Dakle, trenutna situacija je porazna. Imamo rijeku punu riba, ali ih ne znamo loviti. Ili znamo, ali nam ne daju! A ima itekakavog razloga da nam ne daju, jer ako ne proizvedemo 134.000 tona morat ćemo ih uvesti. I onda eto ponovo priče o uvozničkim lobijima u Hrvatskoj. Uglavnom, Hrvatskim su političarima puna usta Europske unije. Europske unije koja je davnih dana zakonski regulirala vožnju na biogorivo, koja subvencionira uzgoj uljane repice i njenu preradu i koja provodi vrlo aktivnu politiku zaštite okoliša i niskim cijenama stimulira vonju na biogoriva. Naime, u Italiji je litra biodizela oko 4 kn.
Naša brižna Vlada u isto vrijeme ne radi ništa. Činjenice su vrlo jasne i očite. Zakona nemamo, uzgoj uljane repice se ne subvencionira, a okoliš nam je svakim danom sve „ne djevičanskiji“. Znaju se čuti i vrlo ne stručne izjave „sa vrha“ kojima se obmanjuju građani da biogorivo nije dobro i da njegova široka potrošnja nije moguća zbog novih velikih troškova koje bi izazvale promjene na dizelskim motorima. Istina je sasvim suprotna. Biogorivo je po svojim karakteristikama kvalitetnije i „zdravije“ za moderne dizelske motore koji ga mogu koristiti bez ikakvih izmjena na motorima. A prvi dizelski motor koji je Rudolf Dizel predstavio bio je na ulje od kikirikija, dakle na biogorivo od kojeg se tada odustalo jer je nafte bilo u ogromnim količinama i bila je jeftina.
A za zaključak brojke. One su neumoljive.
Europskoj uniji trenutno nedostaje 1.500.000 tona biogoriva, Hrvatska će do 2010. g. morati imati 134.000 tona tog goriva na cestama u uporabi, Hrvatska ima 300.000 hektara neobrađenih poljoprivrednih površina, Hrvatska nema zakonski reguliranu vožnju na biogorivo, Hrvatska nema subvencije za uzgoj uljane repice, sva hrvatska uljana repica obradi se za sat vremena, 6000 ljudi u Hrvatskoj bi se moglo zaposliti na uljanoj repici, Hrvatska komparativna prednost pred zemljama EU-a je čist zrak i priroda.
PAMETNIMA DOSTA DA ZAKLJUČE!
[Ninoslav Korasić]
Post je objavljen 13.06.2006. u 19:20 sati.