Marketing
Charles Baudelaire
CHARLES BAUDELAIRE
Rođen: 9. travnja 1821. u Parizu
Umro: 31. kolovoza 1867. u Parizu
Francuski pjesnik Charles Baudelaire, najvažniji prethodnik gotovo svih preobražaja pjesničkog izraza od simbolizma do naših dana, rođen je 9. travnja 1821.
Tijekom samotnoga djetinjstva u rodnom Parizu i teške traume izazvane preudajom voljene majke u preosjetljivu Baudelaireovu psihu uvukle su se klice sjete, tjeskobe i bunta koje će bujati i razarati ga cijeloga života. Sablazan i zgražanje koje je svjesno pobuđivao vrlo izazovnim, razuzdanim vladanjem u učmaloj građanskoj sredini zabavljali su ga i nagonili da svoj takozvani sotonizam uvije u što izazovniju i skandalozniju pozu.
U umjetničkim krugovima Pariza, pogotovu boemskim, sklapa mnoga poznanstva, ali istodobno objavljuje i uspjele likovne recenzije, surađuje s književnim časopisima i prevodi Edgara Allana Poa, s kojim duhovno i estetski suosjeća.
Objavljivanje znamenite zbirke Cvjetovi zla godine 1857. donosi mu umjesto očekivane slave sudski proces zbog povrede javnog morala i nešto malo prolazne popularnosti izazvane tom bukom. Među malobrojnim duhovima koji su shvatili da je Baudelaireova pjesnička zbirka otvorila nove i neslućene vidike i mogućnosti razvitka poetskog izraza bio je i njegov suvremenik Viktor Hugo. Vrijeme je postupno ispravilo greške pjesnikovih suvremenika, koji su u mlađem naraštaju uvidjeli svu novinu Baudelaireova izraza, osjetili magičnu moć njegovih simbola, sugestivnost metafora što se tajanstveno poigravaju čulima i razumom.
Malo je pjesničkih zbirki koje su tako odlučno utjecale na razvitak modernog pjesništva kao Cvjetovi zla. U njima je Baudelaire zapravo želio dati nov osjećaj ljepote, koji je njemu samom omogućio da otkrije nepogrešivi izraz vlastite duše. Duboko je vjerovao da ona svoju vlastitu domovinu nalazi tek s one strane vidljivog i mogućeg, u duhovnome.
Njegova poezija duguje svoju trajnost i punoću jedinstvenoj jasnoći jezika i njegove boje, ali Baudelaireova najveća slava ipak je u tome što je iz njegova djela izravno poteklo nekoliko velikana svjetske poezije poput Verlainea, Malarmea i Rimbauda.
Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je
obraćanje svom dubokom "ja"(introspekcija) ,punom tajnovitosti,
nedefiniranosti, groze, tamnih i nejasnih slutnji.
Baudelaire čitave cikluse pjesma posvečuje ženama.
Njegov odnos prema ženi izuzetno je čudan. Za razliku
od ostalih pjesnika koji su ženu uzdizali do nebeskih
visina, Baudelaire prezire ženu nazivajući je
demonom, mučenicom, prokletnicom.Žene Baudelaire
smatra ograničenim, glupim i sposobnim samo da
zadovoljavaju muškarca. Išao je iz krajnosti u
krajnost, čudi se što žena ima pristup u crkvu.
Žene koje su inspirirale Baudelaire bile su Jeanne
Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela
Venera i Marije Danlrme Madona
(moguć je Hamletov kompleks zbog preudaje majke)
-pa kako sam i sama žena ovaj dio njegov pjesništva baš i ne obožavam,ali što je tu je...
(dio preuzet sa:
http://www.inet.hr/tomark/charles%20baudelaire.html)
Inače bio je izraziti individualac.Uneo je u književnost pojam «ljepote ružnoga».Volio je sve ono što su drugi smatrali ogavnim,npr.miris znoja i truleži smatrao je ugodnim.Čak je jedan period imao obojanu kosu i to u zelenu boju(u ono vrijeme!!!),a hodajući gradom često je razbio izlog samo da bi uživao u zvuku lomljenja stakla.Nazivamo ga PROKLETIM PJESNIKOM, pjesnikom Tajne,mračne ljepote i privlačnog zla.
Jedna od najpoznatijih pjesama:
ALBATROS
Često za zabavu mornari na brodu
Love albatrose, bijele morske ptice
Što prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodušne, tihe suputnice.
Tek što ih uhvate i na daske stave,
Vladarice neba nespretno i bijedno
Spuste svoja krila i, pognute glave,
drže ih ko vesla postiđeno, čedno.
O, kako je mlohav taj putnik krilati!
Nedavno prekrasan, kako li je ružan!
Netko mu kljun draži onim što dohvati,
Drugi oponaša hod mu tako tužan.
Pjesnik je nalik tom gospodaru neba
Što živi u buri i carskog je roda,
U zemaljskoj hajci nema što mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.
..u kojoj nam pjesnik poručuje da je raskorak između njega i nas prevelik(odnosno njega i tadašnjeg društva koje ga je sputavalo,lomilu mu krila)
Pročitvaši njegovu zbirku pjesama «Cvjetovi zla» vidjela sam kako se C.Baudelaire osjećao kao pjesnik:neprihvaćeno,necijenjeno,odbačeno...
U mnogim pjesmama progovara o toj temi govoreći o položaju umjetnika u društvu.
Meni se osobno veoma sviđaju njegove pjesme i priče o Parizu.Moglo bi se reći da ima mračne misli,ali ja ga ne gledam tako.Gledam ga kao individualca,jednu posebnu osobu koja se usudila razlikovati-pa makar je i pisao «mračne» pjesme.
Ipak sve ovisi o tome kako ih tko shvati.
Kako ćete ih vi shvatiti saznat ćete tek kada uzmete njegovo djelu u ruke,pa ako već niste,svakako preporučujem :-)
Post je objavljen 13.06.2006. u 15:25 sati.