trazio si neke rijeci...osjecaje... ne znam. je li pametno uvijek otkriti bas sve iako znas sve?
pokusala sam zbrojiti sve sekunde koliko traje ova "seansa", ali matematika mi ne ide (kao ni instaliranje blesavih programa).
a ne znam sto da ti kazem. onako, svojski sam prihvatila sudbinu i cim se zamislim doslovno okrenem glavu u drugu stranu i uvjeravam sama sebe da se smijem samo nasmijati, da je osmijeh jedino sredstvo koje je dozvoljeno, a opet... ponekad sam tuzna pa se naljutim pa vec gledam u putnu torbu ne bih li je trebala mozda spakirati i otici negdje i vise se nikad ne javiti. ni tebi, a ni njemu.
sanjala sam nas prije nekoliko noci. bilo je lijepo. a onda je san poprimio oblik realnosti i probudila sam se svjesnija vise nego ikad prije. bili smo zajedno. nije to bila neka scena prekopirana kao iz filmova, ali je bila nasa i bila je savrsena. bas kao sto smo ti i ja savrseni u nasem nepostojanju. i onda... slike jutra i brojki na digitalnom satu i moja gola leda okrenuta od tebe... plahta koja se vukla po podu dok sam hodala prema kutu sobe gdje su lezale razbacane nase stvari. cula sam te da si se nasmijao. onako potiho. i znala sam da neces nista reci, da si zadnju rijec pustio iz sebe prije nego li sam ustala iz kreveta. skupila sam svoje stvari u ruke i razmisljala kako bi bilo da covjek moze bas poput zmije skinuti svoju kozu i nastaviti dalje potpuno nov i savrsen. poljubila sam te jos jednom. u vrat. to kao da je znacilo da se ne rastajemo poput ljubavnika nego kao neka visa bica kojima nije mjesto zivjeti na ovome svijetu jer tu ne bi opstali... i nisam se ni okrenula, a vec sam gledala na Cvjetni.
jutro je pokazalo samo ono sto sam ionako i prije znala. san je dogodiv i u stvarnosti, ali zamuceni pogled ne prestaje samo zato sto si se probudio i sto je san ispricao svoju pricu kojoj je on odredio rok trajanja. san je postao realnost, samo ga ovoga puta mozes udahnuti i osjetiti da boli.
a ne znam. i vidjet ces sto sam uradila s ovim rijecima. ne znam hoces li mi zamjeriti, hocu li nam zamjeriti.
gledam se u ovom braku i bojim se da sam se pomirila sa svime. bojim se da ja nisam jedina koja se pomirila sa svime. moram dalje, je li tako? ti bi na mome mjestu nastavio? ne brini, necu se nikad pojaviti na vratima... tu sam, ali necu kucati... mozda tek osluhnem, udahnem i odem.
uvijek sam znala najbolje otici...
a ti sve znas i bez da ti pisem i objasnjavam...
nama rijeci nisu bile vazne...
Post je objavljen 13.06.2006. u 12:55 sati.