Pregled posta

Eliza Gerner-Strozzi, glumica

---

http://www.matica.hr/Vijenac/Vij188.nsf/AllWebDocs/+HNKutreba
Razgovor: Eliza Gerner
HNK-u treba Scena Strozzi

Cijenim Habuneka, no njegov prinos Hrvatskom narodnom kazalištu ne može se mjeriti s onim dinastije Strozzi: Marije Ružičke Strozzi, Maje Strozzi, Tita Strozzija i Borisa Papandopula

S kazališnom glumicom Elizom Gerner razgovarali smo u povodu objavljivanja njezine nove knjige Kazališne sudbine.

Možete li nam nešto više reći o svojoj novoj knjizi?

— Knjiga će prvi put biti predstavljena u Vinkovcima na Festivalu glumca, u Zagrebu će biti predstavljena tek na jesen. Knjiga se zove Kazališne sudbine, a u njoj sam pisala o našim velikim glumicama s kojima sam nastupala. Izdanje je opskrbljeno velikim brojem slika, i uz njih na njima nalazim se i ja.

Pisala sam o Mili Dimitrijević, Eli Haffner Gjermanović, Beli Krleža, Viki Podgorskoj, Boženi Kraljevoj i Ervini Dragman. S njima sam dijelila zajedničku kazališnu sudbinu, živjela život na sceni, u garderobi... živjela specifičan život. Pisala sam i o Mariji Ružički Strozzi, koju nikada nisam ni vidjela ni poznavala, ali sam živjela godinama s njezinim sinom Titom Strozzijem. U mom stanu još se nalaze njezini portreti, predmeti... Kod mene je i njezina knjiga sačuvanih kritika, hvalospjevi A. G. Matoša, Ive Vojnovića, Srđana Tucića, Stjepana Miletića... O spomenutim glumicama pisala sam ne samo iz kazališnog aspekta, pisala sam o njihovim radostima, ljubavima i odlasku na drugu obalu.

Nina Vavra, Nada Babić, Anka Kernic, Greta Kraus Aranicki (prva žena koja je režirala u našem kazalištu) bile su velike glumice, ali nisam s njima nastupala, neke od njih nisam nikada ni susrela.

U najljepšoj kući našega grada, kako je Bela Krleža nazivala Hrvatsko narodno kazalište, provela sam s tim umjetnicama nekoliko desetljeća. Godinama sam ih nosila u sjećanju, a kako je vrijeme odmicalo, one su mi se još više približile i u meni se pojavila potreba da o njima pišem, neobjašnjivi imperativ. Kako i zašto, ne znam odgovoriti. Ne razmišljam o tome tko će taj tekst čitati, komu će koristiti, ja sam ga napisala. U dalekoj budućnosti, jednom poslije, otkriti umjetnika koji je svom razdoblju nešto vrijedno darovao ima svoje vrijednosti i čari. Htjela sam te svećenice Talije donekle spasiti od zaborava. Probuditi maštu onih koji ih nisu vidjeli, a uspomene onih kojih su ih vidjeli. Bila sam im partnerica, što je stvorilo bliskost među nama. Značenje Marije Ružičke bez sjajnog partnera Andrije Fijana ili Vike Podgorske bez partnera Dubravka Dujšina bilo bi daleko manje.

Kako ste odlučili da počnete pisati?

— Vjerujte mi da sam odlučila pisati zbog Strozzija, zbog nepravde koja mu je učinjena, zbog njegova marginaliziranja. Prvu knjigu zapravo sam njemu posvetila.

Kako komentirate inicijativu za otvaranje Scene Habunek Hrvatskog narodnog kazališta?

— Pročitala sam da će se nova scena zvati Habunek. Vlado Habunek bio je dobar dramski redatelj, veliki esteta, ali mislim da više zasluga ima kao operni redatelj. Režirao je sjajne operne izvedbe poput Otmice Lukrecije, Medium, Koriolan itd. No njegov prinos Hrvatskom narodnom kazalištu ne može se mjeriti s doprinosom dinastije Strozzi: Marije Ružičke Strozzi, Maje Strozzi, Tita Strozzija i Borisa Papandopula. Marija Ružička Strozzi bila je jedna od najvećih hrvatskih glumica, kojoj je još za života otkriveno poprsje u kazalištu, i freske na zidu našeg kazališta krasi njezina pojava, nalazimo je i na Bukovčevu zastoru. Svaki slobodan trenutak iskoristila je za gostovanja hrvatskim jugom, da se čuje domaća riječ. Njezina je kći Maja Strozzi bila jedna od naših najblistavijih opernih pjevačica, nedostižna Violeta u Traviati. Igor Stravinski posvetio joj je četiri svoje pjesme. Godine 1923. dolazi u Zagreb da je prati na glasoviru na koncertu u Glazbenom zavodu. Na prvi Biennale dolazi u Zagreb i smjesta se zanima što je s Majom Strozzi. Tito Strozzi bio je naš najsvestraniji kazališni umjetnik: glumac, dramski i operni redatelj, pisac, prevodilac, dramaturg... Igrao je na stotine uloga, postavio na scenu bezbroj drama i opera (tristotinjak). Preveo je velik broj dramskih djela, uključivši i Goetheova Fausta. Režirao je i u inozemstvu i drame i opere, u Austriji, Francuskoj i Njemačkoj. Napisao je jedanaest drama, od kojih se Zrinski smatra jednom od najboljih naših povijesnih drama. Boris Papandopulo, sin pjevačice Maje Strozzi, jedan od najvećih kompozitora, također je potomak te obitelji.

Dakle, vaš je prijedlog da se buduća scena Hrvatskog narodnog kazališta nazove scena Strozzi...

— Apsolutno. U međuraću tri velika redatelja, Raić, Gavella i Strozzi, taj umjetnički trolist, podigla su Hrvatsko narodno kazalište na visoku europsku razinu. Prema Strozziju bile su učinjene velike nepravde. Nakon rata bio je nepravedno osuđen na kaznu zatvorom, doduše ne dugotrajnu. Smjena generacija bila je nemilosrdna prema njemu. U knjizi Julije Benešić — Tito Strozzi Branimir Donat napominje: »Postupak prema Titu Strozziju nisu puke mrlje, to su brazgotine na licu hrvatske umjetnosti.«

Godine 1948. Strozzi otvara svoj Studio. Tu sam i ja sudjelovala. Bilo je teško s repertoarom u to poslijeratno vrijeme. Forsirala se suvremena sovjetska drama i bili smo sretni kad su na repertoar dospjela djela ruskih klasika. U Studiju odabrana je za prvu predstavu Oluja A. N. Ostrovskog. Hrvatsko narodno kazalište u poslijeratnom razdoblju ostvarilo je niz nezaboravnih predstava ruskih klasika, poput Ane Karenjine, Šume i Dolijale lije A. N. Ostrovskog, Na dnu Gorkoga...

Možete li se osvrnuti na igranje Krleže u posljednjih deset godina?

— Uvijek se moram sjetiti poslijeratne predstave Glembajevih, točnije one koncem 1946. godine, s plejadom glumaca poput Bele Krleža, Dujšina, Strozzija, Petričića, Veljka Maričića, Viktora Becka itd. Mislim da je današnjim glumcima teško interpretirati Krležu, njegov intelektualni tekst, duge rečenice, kretati se u salonu... Strozzija su nazivali krležijanskim glumcem. Pamtim ga u svim krležijanskim ulogama, poput Leona, Urbana, Križovca, Lenbacha, Apatrida.

Koje su najmlađe generacije glumaca koje su po vama razumjele i dobro tumačile Krležu?

— Zanimljiva ostvarenja dali su Boris Buzančić, Vanja Drach, Relja Bašić, Neva Rošić, Zlatko Crnković, Jovan Ličina. Sjetila sam se i Dina Radojevića, koji je svojom eruptivnom snagom i poetskom vizijom ostvario grandioznu predstavu Kraljevo pokupivši najveća priznanja na europskim i američkim gostovanjima.

Kako doživljavate hrvatsko kazalište posljednjih godina?

— Mogu govoriti samo kao gledateljica s trideset i sedam godina kazališnoga staža. S mnogo razumijevanja pratim našu kazališnu produkciju i iskreno se radujem njezinim uspjesima.

Koje poslove vezane uz kazalište danas obavljate?

— Kad sam otišla iz kazališta, počela sam raditi više poslova. Radila sam u drugim medijima. Tri godine bila sam predsjednica žirija Nagrade »Hrvatskoga glumišta«. Sada sam predsjednica žirija Nagrade Mila Dimitrijević. Pišem u časopisu »Hrvatsko glumište«. Napisala sam u relativno kratku vremenu pet knjiga.

Kakva su vaša iskustva iz rada u žiriju Nagrade »Hrvatskoga glumišta«?

— To je naporan rad. Treba pogledati sve prijavljene predstave po Hrvatskoj. Biti u žiriju s jedne strane vrlo je nezahvalan posao, a s druge strane lijepo je doživjeti sreću i radost nagrađenih umjetnika. Kako je to, ja zapravo ne znam, jer nikada nisam dobila nikakvu nagradu. Nisam jedina. Ni Tito Strozzi, ni Ivo Serdar, ni Borivoj Šembera nisu doživjeli to priznanje, ali danas nagrade nose imena Tita Strozzija i Ive Serdara.

Vodite i glumački Fond solidarnosti.

— To mi je najdraža dužnost, kad uspijemo pomoći onima kojima je pomoć potrebna.

Što hrvatskom kazalištu danas najviše nedostaje prema vašem mišljenju?

— Hrvatskom narodnom kazalištu prostora. Svim kazalištima novca. Zgražam se nad eksperimentima nedarovitih redatelja, s ciljem épater pour les bourgeois. Kao da bi im lascivnost, trivijalnost i golotinja osigurali uspjeh?

Jeste li kada pjevali u kazalištu?

— U Višnjiku kao guvernanta Šarlota. Redatelj Škiljan na prvom mi je pokusu rekao: »Morate pjevati, plesati, izvoditi iluzionističke vještine.« Išla sam na poduku mađioničaru da zadovoljim redateljeve želje.

Postoje li snimci Strozzijevih predstava?

— Postoje snimci o njemu, ali ne o njegovim predstavama. Ima ih arhiv televizije.

Što je sa snimcima vaših predstava?

— Kazalište je prolazna umjetnost. Čim izgovorite riječ, ona postaje prošlost. Imam snimke svojih pojavljivanja na televiziji. Mnogo sam svojedobno radila u koprodukcijskim filmovima. Bile su to male uloge i veliki honorari. U kazališnom repertoaru imala sam velike uloge kako u HNK-u tako i u inozemstvu.

I kazalištu jednom treba reći zbogom. Bilo je i lijepo i ružno, ali uvijek uzbudljivo. Treba iz njega izaći uzdignute glave!


Razgovarala Marijana Lisjak

---

updated:20.07.2006.

Post je objavljen 13.06.2006. u 02:28 sati.