Pa to je isti Čakovec, kaže On, pogledavši sliku. Kiselo se nasmijem. To mi se nekako nije uklapalo u moju izromantiziranu sliku malih gradića u kojima nema prepreka osobnom razvoju, u kojima radnje poput kupovanja peciva svako jutro u pekari, sjedanja na bicikl pa gasom po praznim ulicama, te pranja veša u zajedničkoj praonici dobivaju neko transcendentalno značenje. Ljepota jednostavnog života. Put u središte sebe. Koješta. Tko se ikada prosvijetlio u Čakovcu?
Pekara, umjesto mjesto gdje pozdravljaš dan, uživaš u aromi svježe ispečenog kruha i izmijeniš koju ugodnu rečenicu o vremenu s tetom rumenih obraza, meni je postalo mjesto prave lingvističke borbe: tek nakon nekoliko mjeseci ovdje naučila sam pravilno izgovoriti nazive peciva koje želim: "Ein Kürbiskernbrötchen, Mehrkörnerbrötchen und ein Roggenkornbrot bitte" Ha! Reci ti to krmeljavih očiju. A što se tiče chit-chata, njega vrijedno izbjegavam, budući da se moj input uvijek svodi na nekoliko bijednih "genau", jerbo niš živo ne kužim kaj to ona na tom svom bavarskom, pardon, frankonijskom dijalektu priča. A ako slučajno nakon ove tročlane narudžbe okrenem glavu prema vitirini s kolačima, teta lijeno otegne jedan "Jaaaaa?", jer dobro zna što slijedi. Desetak minuta moje neodlučnosti, upiranja prstom i ispitivanja, a kakav je ovaj, a onaj...itd. I onda sve to još mora posebno zapakirati. Grozota. Ok, pekara očito neće biti lokus mojeg prosvijetljenja. Ne samo da se osjećam totalno neadekvatno da sudjelujem u ovdašnjem alltag-u, nego me još i napadne moja bezvremenska grižnja savjesti jer sam potrošila tri eura umjesto jednog, jer sam okrenula glavu ka vitrini s kolačima, a to smo rekli ne činiti, itd.
Bicikl. Ha. Meg Ryan u pretposljednjoj sceni City of Angels. Zrake sunce poigravaju se na njezinom licu; blagi povjetarac mrsi kosu; Meg zabacuje glavu, širi ruke i grli život. Grli slobodu i sebe. Već vidim, neće to tako kod mene ići. Kao prvo, ja dok vozim bicikl ne mogu ništa drugo grliti osim volana, jer ipak nisam rođena na biciklu kao većina prijašnjih guzica koje su sjedile na mom 20 godina starom amsterdamskom "fietsu". Osim toga, obično budem natovarena vrećicama iz dućana pa jedva jedvice držim ravnotežu, dok samilosnim pogledima prolaznika prkosim ukočenim osmjehom: "ma nije to ništa, to ja radim svaki dan." I za kraj, budući da mi je kao što rekoh bicikl star 20 godina, (naravno, Holandez će ponosno reći: "Možda je stara krama, no vozi ko razjareni poni" i očinski ga potapšati po sjedalu) taj mi razjareni poni dok vozim stalno nešto mekeće i zvekeće, pa zvonim po cesti kao krava koja ide na ispašu. Natovarena. Bolje rečeno vol. Pritom totalno, for obvious reasons, ignoriram ovdašnju biciklističku modu podfrkavanja jedne nogavice ne bi li cijeli svijet vidio tvoj lijepo oblikovani mišićavi list, bez obzira padale li vani sjekirice ili sijalo sunce. Holandez je taj običaj naravski popratio prezirnim podsmjehom. Pih, tašti fićfirići. Mi za to imamo kvačice ili gumice. Ne sumnjam.
Sljedeća postaja. Praonice. Miris omekšivača i umirujuće muklo drndanje centrifuge. Uvijek me podsjeti na nedjelju popodne kad bi mama obično prala veš. Sitost u stomaku od pravog dalmatinskog nedjeljnog ručka, sport na televiziji (po mogućnosti pravilno ritmično udaranje tenis loptice), pasić pod nogama. I mašina u pozadini. Divota. Podtekst: u ovom kućanstvu sve štima, mašinica vrijedno, samozatajno radi ne bi li nama svima bilo ljepše i čišće. Čak i zvuk maminih klompi kad bi odjednom pomahnitalo skočila i potrčala prema kupaoni jer mora biti na licu mjesta kad mašina počne ispuštati vodu (tko zna što se sve može naći u toj vodi!?), prenuvši tatu i pasića iz popodnevnog drijemeža - uklapao se u tu idiličnu sliku. Ideju mašine kao oltara domaćinstva i sigurnosti prenijela sam i u svoj samački život, no tu su se još umiješali i osjećaji ponosa jer sam savladala upravljanje tim samovoljnim strojem.
Međutim, u mojem malom gradu, ne samo da lomiš jezik (ako već ne zube) na pecivima, da bicikli zvekeću, nego i mašine gube svoj simbolički značaj. Da, takvi su vam mali gradovi. Sve sama subverzivnost. Anyway, ovdje te zajedničke praonice imaju nešto jezivo u sebi. Moja se nalazi na tavanu. U stalnom je mraku (hoću reći da ja uglavnom perem veš navečer, pa se eto dogodi da ne gori svjetlo). Što se više približavam praonici, brundanje postaje jače, mrak postaje gušći. Na stubištu sve više tragova zločina. Jedna usamljena čarapa. Pa proliveni deterdžent. Pa ketchup. Netko je vjerojatno testirao vjerodostojnost najnovije Vanish reklame. Zanimljivo je da u mojoj praonici nikada nema ljudi. Ne, ovdje se ne upoznaju latino tipovi koji upravo peru svoje najnovije shrink-to-fit levisice. Samo tihi postojani rad mašina. I hrpa rublja. Dakako, za lešinarku svakodnevnice poput mene koja jednako uživa u kopanju po smeću kao i po tuđem rublju, to je bogomdano, no otkako mi sustavno počinju nestajati čarape, postavlja se pitanje: "Who's there?" Je li to urota ljudi ili vešmašina?
I tako, u cijelom ovom nizu deromantizacije i sirota vešmašina preobrazila se iz čuvarice i prerađivačice obiteljskih tajni, iz saveznice, u potencijalno prijeteću gutačicu novca i čarapa. Kladim se da u Čakovcu mašine ne jedu čarape. Kladim se da je u našim malim gradićima sve drukčije. Zapravo sam o tome htjela pisati.....
Post je objavljen 12.06.2006. u 08:52 sati.