Marketing
nostalgija?!
ej...
pa kaj se događalo prije godinu dana..?!
opraštali smo se s osnovnom
i bili prilično nervozni zbog upisa u srednju školu..
jučer sam vani vidla dosta ljudi iz bivšeg razreda...
kad se sjetim kak sam ih nekad sve dobro poznala..
8 godina nije malo..
danas su mi se ful svi promijenili i nekak nemam
baš osjećaj da su to ljudi s kojima sam nekad sjedila
u istoj prostoriji 5 sati na dan...
nekak mi se čini da su mi svi jako daleki...
osim majde, pošto smo i dalje skupa u razredu itd.
ali druge viđam prilično rijetko.
s nekima se nit ne pozdravljam
(makar mi je to prilično glupo, ali nema veze)
začuđuju me i neki s kojima sam bila dosta dobra..
nekak ih više uopće ne poznam...
to me tjera na razmišljanje o tome
kolko sam se i ja promijenila u ovih godinu dana...
pa vjerojatno kolko i svi ostali...
vjerojatno sam i ja njima čudna i drukčija...
no smatram da nam je svima bolje u srednjoj školi...
pa ipak, kolko god, sjećala budem se svih iz osnovne
i trenutaka koje smo proveli skupa,
bilo je i dobrih i loših, ali to je tak svugdje...
pa, evo pozdravljam bivši 8.a
vani je bilo ok...
nikaj baš drugo neznam napisati,
pa niti nebudem...
majda ide na mesap.
ja sam doma i neznam,
trenutno mi je dosadno,
idem se obući,
pa budemo onda vidli...
ajt, sve lijepo pozdravljam,
i šaljem veeeliku pusu...
/" target="_blank">
maleno moje,
vrijeme prolazi i iza sebe ostavlja tragove,
neke dublje, a neki se tek naziru na površini.
pokušavam ih pročitati.
onaj najdublje utisnut je tvoj,
svi drugi su blijedi, zaklonjeni tvojom sjenom…
zaklonjeni ljepotom jedne duše…
promatram te, ponovo mi se čini da si nestvaran,
moj zamišljeni lik iz bajke,
ali tu si.
još uvijek ne mogu vjerovati da sam te srela…
godinama prekasno…
nakon svih uspona i padova…
došao si da mi vratiš vjeru u život…
u ljubav …
osjećaj pripadnosti…
dovoljna je samo misao na tebe da me odvede negdje
gdje moj korak postaje lak, a duša ispunjena…
u tom trenutku mogu baš sve što želim.
mogu zaboraviti sve ono što nas razdvaja,
sve ono zbog čega osjećamo ovu bol koja razdire,
ne prestaje,
samo lomi sve ono što volimo,
čemu se divimo
i zbog čega živimo...
duboko u nama ostaje...
trenutak...u kojem smo zajedno...
sretni..
a sve ostalo je samo tek neki mali trag...
nevidljiv...
nevažan...
toliko sitan…
neprimjetan…a mi?
mi i dalje slijedimo taj beznačajni trag….
ostajemo slabi…nijemi…
polagano mrtvi…
Post je objavljen 11.06.2006. u 11:21 sati.