Marketing
Utočište djetinjstva...
Svatko je kao djete imao neko posebno mjesto,mjesto gdje se osjećao sigurnim i sretnim i uz koje danas veže mnoge uspomene.
Ja sam imala jedno takvo mjesto.
Bilo je veliko,crveno,razgranato,visoko i gostoljubivo.
Provodila sam dane na tom mjestu zajedno sa prijateljima i provodila sate u razgovoru,igri i smjehu.
To je mjesto meni veoma drago,veoma je jednostavno i smirujuće.Nigdje se nisam osjećala bolje nego na njemu,a vjerujem da nikad ni neću
Armulinka,visoko ponosno stablo,utočište mojeg djetinjstva.
Poznavala sam svaku njenu granu Najveći je gušt bio penjanje po tom drvu.
Svatko je imao tzv. «svoje mjesto» gdje smo redovito i sjedili.
Najveći izazov bio je tzv.»krug oko stabla».
Kako je do te crvene armulinke bila još jedna manja,njihove su krošnje bile spojene.Tako da je taj krug spodrazumijevao krug po krošnji tih dvaju stabala što i nije bilo lako.
Uz malo spretnosti,manje straha i nešto elastičnosti i to je bilo izvedivo.
Onaj tko je napravio krug i koji ga je znao preći u što kraće vrijeme,taj je imao posebnu čast.
Ja sam bila među takvima budući da sam visila na tom stablu cijelo vrijeme i da mi penjanje nije predstavljalo nikakav problem.
Najzanimljivije je bilo u proljeće kada su rasle armulinke.
Borba s granama radi jedne velike kisele armulinke bila je poseban užitak.
Pa ako ih i nismo uvijek pojeli(ali uglavnom jesmo),brali smo za one koji se nisu znali penjati po stablu.
To sam stablo obožavala!
Sjećam se jednog užasnog sna kada sam sanjala da su armulinku otplili.
Probudila sam se u suzama što je i mene iznenadilo.
Tek sam tada shvatila koliko mi to stablo znači.
Ali nije ono bilo u mom životu samo dok sam bila djete iz vrtića.
Čak u osnovnoj,skoro pa do kraja škole,obožavala sam se popesti na to stablo i jednostavno biti tamo.
Tko god da me pitao gdje ćemo,moj je odogovor bio uvijek isti:na Armulinku.
Tamo sam se osjećala opušteno,veselo,smireno i nekako neopisivo dobro.
Skrivena među krošnjama grana u tople ljetne dane uživala sam sjedeći na «svom mjestu»,tu i tamo bih se zaljuljala na nekoj grani,napavila «krug oko stabla» i vratila se nazad.
Danas je moja Armolinka napuštena.
Djeca više ne pokazuju interes za neke jednostavne stvari poput penjanja po stablima.
Ja se nisam godinama popela na nju.
Stabla su rezervirana za djecu.
Cura mojih godina na stablu za moje je susjede luđakinja.
Zašto ja ne mogu biti djete da se opet pentram po stablima?
Zašto bi nešto tako prirodno trebalo biti sramotno?
Ne znam...Valjda su se svi pogospodili...(a doma kao zadnji seljaci)
Ah bijedno!
Ma ja ću eto sutra na svoju lijepu Armolinku,a gospoda neka pljuje.
Veliki pozdrav!
Post je objavljen 10.06.2006. u 20:16 sati.