U pitanju je neka zaboravljena birtija na jugu. Uopce nije vazno jel´ se tu radi o Eschenloheu, Aržanu ili Bayou. Bitno je da je u pitanju jug i da birtija ima džuboks. Ulazim u birtiju, narucujem pice, palim cigaretu i iz džepa vadim novcic koji stavljam u džuboks. Pritiscem vec izlizane A-4 tipke. Iz džuboksa nakon pet sekundi svira "Bad Moon Rising". Crnokosa djevojka u crvenoj plisiranoj suknji ustaje i plese sa mnom. Tu, negdje iz zatamljenog kuta birtije promatra nas Peter Handke, kojeg prepoznajem, jer mu kosa vonja na Savu, Moravu i Drinu. Nakon sto nas bez treptaja promatra 2 minuta i petnaest sekundi, uzima maramice i ispod naocala brise suzne oci, te uzima mobitel i tiho u njega govori:
"Servus Wim, sjecas li se "3 American LPs"?"
Kada su Andy Warhola osamdesetih godina pitali sto mu se najvise svidja u stranim gradovima, odgovorio je da su to McDonalds filijale i da se u Moskvi jos uvijek nema nista lijepo za vidjeti. U medjuvremenu je Moskva postala puna lijepih stvari, a Creedence, naravno, i dalje nemaju neke veze sa McDonaldsom, osim sto su tipicni americki proizvod. Idealna mjuza za džuboksa. Koliko znam, braca Fogerty su rodom iz okolice San Francisca. Njihovu muziku su cesto nazivali country-rock ili american rock, a ako cemo pravo to im odijelo i savrseno pristaje. Zasto su Creedence za džuboksa? Zato sto je John Fogerty u tri godine napisao tridesetak pjesama koje su sve postale hitovi, a da nijedna nije prelazila duzinu trajanja od tri minuta. Zato sto ne mogu zamisliti birtijski plesnjak bez "Proud Mary" ili "Suzie Q".
Negdje oko 1970. godine i nakon sest LP-ja, Fogerty se je umorio. Pjesme su mu postale duge, psihodelicne i to upravo onda kada nitko vise nije htio pisati, a ni slusati duge i psihodelicne pjesme. Fogerty je kao autor sagorio poput supernove. Slobodno vrijeme je trosio po sudovima u pravnoj bitci za tantijeme, a svoje kolege iz benda optuzio za izdaju i pravno im dozivotno zabranio da sviraju u javnosti pjesme Creedencea.
Ako nam je to poznato i ako smo kojim slucajem poslusali Fogertyjev izvrsni povratnicki album "Centerfield", onda nam pjesme sa "Green River" zvuce jos misticnije. Nezaboravne stvari sa tog albuma su: "Green River", "Commotion", "Wrote A Song For Everyone", "Bad Moon Rising" i naravno "Lodi": "Just about a year ago/ I set out on the road...", cak ni Neil Young, koji se tom temom vise bavio, nije uspio napisati pjesmu koja tako lakonski prica o putujucim pjevacima, o autima koja su zauvijek ostala uz cestu, o vjecitom "Na putu". "Lodi", iako stalno na putu, u sustini se ne pomice s mjesta. Savrsena metafora za Fogertyjevu karijeru. Tih par akorda, lokomotivicni snare i suzdrzano pjevanje ("run, run, run!") su neponovljivi. John Fogerty je uzeo najraniji r´n´r i poslao ga u neko imaginarno vrijeme da zauvijek ostane zarobljen u pedesetim godinama (iako u "Run Through The Jungle" komentira i vijetnamski rat). U Fogeryjevim pjesmama Amerika nikad nije izgubila svoju nevinost.
A meni, sto meni znaci Fogertyjeva glazba? Da mi je znati tako lijepo pisati kao sto jedan džuboks moze svirati Creedence, bilo bi vam sve jasno.
A za Onu, koja voli pitati sto je bilo na kraju, da ne ostanem duzan Wendersovog odgovora:
"Hmmm, daaaaa, cini mi se da su to bili: "Bayou Country", "Mardi Gras" i "Green River"."
Post je objavljen 10.06.2006. u 14:57 sati.