opet si dosao...u neko doba, ostavljajuci poruku u vratima...pitam se kako te nisam primjetila...cijelo vrijeme sam pokusavala gledati u tamu..
nadajuci se da cu moci vidjeti tvoj lik...prisunjao si se....jos jedna bolna poruka...nedostajes i ti meni...i ja bi voljela da su stvari drugacije...
krivo mi je sto ne zelis da me nazoves ili javis se na neki drugi nacin...zelim da te zagrlim i da vidim sama za sebe da si u redu, a ne preko pisanih rijeci koje mi ostavljas...vozim oko grada, opet se nadajuci da cu te mozda negdje slucajno sresti...ni sama sebi ne zelim priznati da se krijes...svida ti se vrijeme, ali si usamljen...i nocas cu ti se nadati,...gledat cu kroz prozor misleci da cu te ipak vidjeti...da ces mozda nocas skupiti malo hrabrosti da mi se priblizis...ostalima je bilo drago kad su culi da si se javio...pitaju me tisucu pitanja, a ja im nisam u mogucnosti odgovoriti ni jedno, jer ni sama ne znam...pisao si mi na list knjige...tvoja slova ispreplecena sa nekom pricom iz knjige...i tu sam poruku ostavila u kovertu sa ostalima...sjeti se one figure sto sam rekla da cu ti dati kada se samostalis...znaj da te jos uvijek ceka...
previse me podsjeca na tebe...ne zelim da odrastes i postanes kao covjek u njoj....nedostajes mi kao lud...a znam da kad te vidim bit cu hladna i opaka...ne, to nece biti zato sto sam ljuta ili sto te mrzim...nego sto me boli sve ovo sto si ucinio od svog zivota....
volim te....cuvaj se...i sljedeci put...dodi i vidi me...voljela bi to....
Post je objavljen 09.06.2006. u 23:27 sati.