Evo, prije mog dugog toplog ljeta da se pozdravim sa svim svojim blog-kolegama. I ostalima koji me čitaju, a nemaju svoj blog.
Ova pauza će mi dobro doći, u svakom pogledu. Jer sam eto doznala da sam svojom nesmotrenošću i činjenicom da mi blog zapravo i nije anoniman (jer poznatima ne krijem da imam blog) povrijedila jednu osobu koju sam spomenula pod jednim, za nju uvredljivim nazivom u kontekstu onoga što sam pisala... za mene je to bila potpuno neprimjetna opaska, koju koristim i za sebe u sličnim situacijama sa ponešto humora.
Iako nisam imala zle namjere, povrijedila sam ju. Pa se zato i ovim putem ispričavam za to. I za sve prijašnje slučajeve gdje sam nesmotreno ili nekorektno nekoga okarakterizirala.
Stvarno mi nije namjera nikoga vrijeđati i omalovažavati, kako u životu, tako i na blogu.
Isto mi je tako žao kada shvatim da su ljudi skloni povjerovati da bih tako nešto učinila sa namjerom.
A i ražalosti me kada vidim da se svaka kritika ili ono što sam nedavno u predstavljanju jedne knjige o potrebi da budemo dosljedniji u životu, čula kao krepost zamjeranja, doživi jako osobno i negativistički.
Jer po tom autoru, krepost zamjeranja je ono što nas čini dosljednijima i boljima, što pomaže da stvari ne postanu samo forma bez sadržaja i iz te kreposti su se razvili mnogi pokreti i redovi i u samoj Crkvi, kao reakcija u vremenima kada bi vjera ili ljudi pali u puki formalizam ili bi prestali kvalitetno provoditi prvotne dobre zamisli i ideje.
Isto me rastuži kada se ljudi nađu uvrijeđeni, a ne žele komunicirati o tome, već glume da je sve u redu, iako nije.
Jer što god da se dogodi u životu među ljudima, ja sam spremna za razgovor i objašnjenje. I mogu sve razumjeti, osim laži.
Razumijem i povrijeđenost, jer se i sama tako ponekad osjetim... Ali ne razumijem da se onda mora svakako omalovažavati i blog kao mjesto gdje se samo pišu hrpe gluposti. I tu zapravo vidim vječnu ljudsku potrebu da se čovjek sam opravda, pogotovo pred stvarima koje ne razumije, pa je lakše staviti ih u kalupe koji nam najbolje odgovaraju. Bez truda da se stvari sagledaju u cjelini. Jer, iako ima hrpu blogova koji nemaju neku osobitu vrijednost osim dnevničke (što je po meni isto tako vrijedno, barem za onoga koji piše), ja osobno moram priznati da su blogeri koji se meni jave, zaista kvalitetni i meni zanimljivi.
Istina je da nije lako uvijek biti dosljedan, ni kritičan, niti razvijati krepost zamjeranja, kako prema drugima, tako i prema sebi...
Ali meni je puno gora varijanta živjeti u formalizmu, glumiti da je sve dobro i super i na kraju umjesto rasprave odabrati laž i glumu.
Istina je da trebam poštovati i drugačija razmišljanja i ja ih poštujem, bez obzira tko što mislio. I ponosna sam na to da se, iako je bilo nekih nerazumijevanja i neporazuma, na mom blogu nisu odvijale bahate i nekulturne rasprave ili tjeranja mojih neistomišljenika s mog bloga.
I to mi daje nadu da se ipak i sa različitim stavovima mogu dopisivati i sa svojim neistomišljenicima. Ponekad nešto i naučiti i novo prihvatiti.
Ako je i bilo mojih nespretnosti, još jednom moja isprika i naravno bye, bye, mašem svima ...
Post je objavljen 09.06.2006. u 22:37 sati.