Kao što možete iščitati iz naslova danas ću opet pisati o svojim velikim ljubavima.
Za razliku od nekih drugih mojih velikih ljubavi, ove su postojane.
Pisat ću malo, a uživati, nadam se, puno.
Kao i kod svih pravih ljubavi – dogodile su se na prvi ili drugi pogled.
Još se sjećam Socratesa, Zica, ali i Talijana Rossija zbog kojeg sam prvi put plakao. Onakve odbijance je samo on mogao staviti. Do pojave Pipa Inzaghija. Socrates je bio doktor, pušio je kutiju dnevno (preteča našeg Robija) i igrao gospodski nogomet. To je bilo 82. Tad je bivša repka grozno pokradena u korist Španjolaca. Nisam plakao jer sam već bio nacionalno svjestan.
86. je došao Mali zeleni. Tada sam opet plakao jer su Španjolci izbacili Dance i meni dragog Elkjera – koji je bio nešto poput Kollera, samo što je bio Danac. No, poslije nisam plakao jer je Mali zeleni radio s loptom i protivničkim igračima što god je htio. Pobijedio je Engleze i razmontirao Njemce. Bio sam sretan jer sam uvijek navijao za one kojima je više stalo do vlastite pobjede nego do toga da poraze protivnika. Dijete to zna prepoznati.
90. se pojavio Goran. No tada ga još nisam toliko volio. Ušao sam u pubertet i počeo drpati cure iz razreda. Oprosti Gorane. Bivša repka je ispala od Argentine na penale, a ja sam, kažu, navijao za bivšu repku. Teško mi je to povjerovati. U finalu su argentinski igrači tukli svakog njemačkog kojeg su stigli, dok su Njemci bili fokusiraniji i mlatili su samo Malog zelenog. Kako su fokusiraniji napori uvijek svrsishodniji od raspršenih – fussball je pobijedio, a nogomet umro.
92. je Goran igrao prvo finale Wimbledona i izgubio od Agassija, iako bi bilo poštenije reći da je sam sebe pobijedio. To je bila tek najava onog što ću morati trpiti narednih 6 godina i u čemu ću, na kraju krajeva, naučiti uživati. Ležao bih u krevetu i razrađivao čitave scenarije kako će Goran osvojiti pet Wimbledona, par US Opena i Australian Opena i barem jedan Roland Garros te tako postati najveći aktivni igrač. Tad sam se već zaljubio u njegove budalaste izjave. No, još bitnije, shvatio sam ljepotu gubitništva i vlastitu bit. Ovoj svojoj biti, kao malo kojoj, sam ostao vjeran do dana današnjeg.
94. se igralo svjetsko prvenstvo u SAD-u, a Goran je igrao svoje drugo finale u Wimbledonu. Svjetsko sam prestao pratiti kada su Malog zelenog diskvalificirali zbog malo pseudoefendrina. Mene je tada, kao i sada, bolio džon za Brazilce. Nogomet je, barem meni, bio igra u kojoj navijam za momčad u kojoj igra Diego, osim ako igra protiv Hrvatske. Goran je igrao svoje drugo finale. Igrao je savršeno, ali je Sampras igrao savršenije. U trećem setu se raspao, a ja sam poslije, u svojim kasnonoćnim scenarijima, razrađivao kako će on osvojiti 3-4 Wimbledona i jedan Roland Garros, čisto da se vidi da je raznolikiji igrač od Samprasa, ako već nije veći. Te godine sam počeo shvaćati da je ljudski tražiti manje.
98. je bila možda i najbolja godina moje neopterećene mladosti. Činilo se da Goran i Hrvatska mogu doista odraditi moj scenarij za tu godinu. Aljoša je dijelio lopte poput Diega, Boban se kretao po terenu kao Socrates, a Goran je dominirao kao Sampras. Sve do polufinala. Boban i Goran su se opustili u trenutku kada to nisu smjeli. Za vrijeme meča – naime. Hrvatska je Bobanovo opuštanje platila odmah, a Goran svoje u sljedećem meču u koji je ušao preumoran. Hrvatska je dobila barem utješnu nagradu, a Goran niti to – jer u Wimbledonu to ne postoji. Javnost, nezahvalna po prirodi, je Gorana strpala među definitivne luzere, a nas koje smo još uvijek vjerovali da će Goran osvojiti jednom taj Wimbledon – isprdavala. Nikakva mi utjeha nije bila spoznaja da bi Goranu trebalo biti teže nego meni. U biti – to mi je bilo još teže. Idoli lakše trpe vlastite poraze od idolopoklonika.
Priznajem: Počeo sam sumnjati u postojanje Boga, a posebice u Duha svetoga.
2001. sam bio u Poljskoj na nekoj praksi. Otišao sam u Poljsku nakon što je Goran dobio u drugom kolu Moyu. Počeo sam opet snatriti. Nakon što je u trećem kolu dobio Roddicka počeo sam se i kladiti. To mi je pomoglo da preživim život u Poljskoj na meni prikladnom nivou. Finale sam gledao u nekom engleskom pubu punom Engleza koji navijaju za Gorana i Poljaka koji navijaju protiv. Hrvata nije bilo, a prigrlio bih ja i nekog ex-jugovića. Ali, kao što mi je poslije život nekoliko puta pokazao, there's no Serb when you need one. Ruke su mi drhtale. Palio sam pljugu na pljugu i plaćao svako pivo u novčanicama jer nisam imao prisebnosti da prebrojavam kovanice. Do kraja meča su mi džepovi nabubrili k'o kockaru iz Kockara onomad kad mu je išlo na ruletu. Na kraju sam opet plakao. Prvi put, neću reći zadnji, ljubio prljavi pod prljave birtije. Shvatio sam da Bog postoji. Poslije sam potrošio 100 maraka na telefoniranje kako bih s ljudima kojima je bilo jednako stalo mogao proslaviti tu božanstvenu pobjedu. Hvala svima koji su mi se javili na telefon. Hvala gospodinu Bellu.
Od tada je prošlo pet godina koje nisu vrijedne spomena.
Danas kreće Svjetsko, a za dva tjedna Wimbledon.
Sad sam stariji i naučio sam kontrolirati emocije. To što sam prekjučer dovikivao Marku Babiću, preko ekrana, «Udari ga!» je puki izuzetak. Odredio sam i prioritete. Svoju budućnost sam, objektivno, morao izostaviti. Sad mi je, naime, puno lakše. Nogomet je za mene igra u kojoj navijam za momčadi u kojima igra Niko i tu nema izuzetka. U Wimbledonu navijam za dečka koji liči na Gorana, govori k'o Goran i ima svog Samprasa. Vrijeme doista ne staje, ali se zna vratiti.
Hure
Post je objavljen 09.06.2006. u 21:20 sati.