ja jednostavno ne mogu reći one 2 proklete ofucane i izlizane riječi..još ih manje mogu čuti...
i tu nema pomoći...
ne sjećam se da sam ih ikada rekla čak ni nekome ko mi je bio blizu, nekome ko se unatoč svim mojim naporima ipak uspio uvući pod moju kožu..
ali....činila sam puno toga i dokazivala ljubav, meni je to nekako bilo važnije, stvarnije...
mrzila sam kad bi mi prljali uši da sam jedina (a nisam bila ili nisam htjela biti), da će uvijek biti tu (svi otiđemo prije ili kasnije)....
nekako nisam htjela biti jedna od tih koji kažu, a ne (pro)misle..,
jer ko zna hoću li sutra biti tu i voljeti baš njega?
To se ne može znati...kako obećati a znaš da možda nećeš ispuniti...to mi nikada nije išlo...
tako da nisam - govorila, davala, niti obećavala...pustila sam da traje, ako je bilo dobro, ako nije - otišla..čistog obraza, čiste savjesti i uvijek vjerna samo sebi..
jednostavo
ne volim kad mi kažu da me vole..Mrzim onaj trenutak kad ti netko istrese cijelo svoje srce pred noge, a ja ne mogu učiniti isto..uglavnom bih obrisala noge o taj otirač i zbrisala....
plaše me te tzv velike riječi..za-ljubljenost, planovi, budućnost, zajednička ljetovanja, božić, roditelji....sve te riječi vode u Rim...a ja bi ga onda (najčešće) zapalila ga i pobjegla..
....
A nije da volim što sam takva -malo oštećena po pitanju ljubavi..Roba s greškom..a nisam na popustu niti povoljnija..tek zapravo nedostupnija....zakoni tržišta ne vrijede u mom svijetu i među mojim nogama..
i
Ne volim kad mi kažu da sam lijepa..točnije mrzim..Kad me gledaju tim izgubljenim očima, a ja znam da ću ih pustiti da se utope..meni se povraća kad to kažu...i najradije bi nestala...
Većina ih ne shvaća da od svih puteva, taj predstavlja jedini kojim neće doći do mojih gaćica...a do mene, da ne govorim..
Ima još, ali dovraga petak je....
Zaključak: jučer je bio poseban dan, okrugla brojka, velike riječi, velike stvari...
nisam emocionalni retard, samo volim stvari posložiti na drugi način..meni svojstven...
Kome ne paše uvijek može pokupiti prnjice i otići....
Ps. A on, ne želim da ode, jer me u kratko vrijeme –kupio- tim osmjehom, rupicama na bradi, ožiljkom na nosu, cvijećem iz maminog vrta, spontanošću jednog velokog djeteta a ipak muškarca...
Ostajem dosljednja, potražit ću neke nove riječi, ili ih izmisliti, kao vilinski jezik...i onda ću mu reći....
A onaj dr, još tu čuči negdje u prikrajku..ali oduzela sam mu moć govora, i ostavila ga da se igra s vlastitom glupošću..da će učiniti nešto konkretno nemoram se bojati, once a chicken, always a chicken....
A nemam više ni želje ni potrebe....možda je bila tek moć trenutka...ni nju ne volim jer se nikad ne dogodi u skladu s mojim kalendarom..
Post je objavljen 09.06.2006. u 15:17 sati.