Marketing
Očekivanje se ispunilo,
i jučerašnja predstava je bila puni pogodak
Da krenem od nekog početka, i onoga što sam napisala u jučerašnjem postu. Naime, naslov "Oštriga" mi uopće nije bio jasan, niti sam mogla povezati predstavu sa naslovom, no to je stvarno stvar autora i njegove percepcije. Možda je htjela da ljudi izađu i izvire iz oklopa koji sami stvaraju, i zatvaraju se kao školjka... ko bi ga znao...
Ono što me iznenadilo je scena, koja je bila jednostavno sređena, ali dovoljno efektna da da svoj štih u cijeloj igri. Zašto igri? Zato što je za mene ovo bio pokazatelj kako se nešto ovako dobro može napraviti kroz maštu i igru jedne sanjarke koja je od plesača dobila ono što je, gledajući, po meni bilo stvarno izvedeno kao u bajci ili snu.
Scena u lampama, i pozadini koja se miče, pokretnim platoima koji služe kao malecka scena u koju se svatko želi ugurati...
Točno kako su i opisali kritičari, "Dijelom nadrealni vodvilj, dijelom cirkus, dijelom dućan s igračkama nakon ponoći” sarkazam, dobre šale i skečevi dali su cjelinu koja je oduševljavala publiku. Čuli su se na pojedinim djelovima uzdasi i gromki smijeh iz publike.
Predstava traje sat vremena, bez pauze. Osim 9 plesača, sudjeluju i 3 glumca, koji su odradili i dočarali i povezali tok predstave savršeno se uklopivši u plesne brojeve svojim simpatičnim zgodbama koje su nam pričali. Dva muškarca u jednom velikom odijelu naizgled su djelovali nezgrapno i monstruozno, više čak morbidno i crno, no ujedno i simpatično i tužno, osamljeno.
Odijelo-men
Velika-debela žena, održavala je vezu između plesačkog dijela poput krotiteljice pasa, ili lavova, što u jednom dijelu i radi.
Slika gdje vodi dvije plesačice na uzici stvara sliku dresure pudlica.
A plesači i plesačice!? Spomenula sam da je "ono nešto" užasno važno kad se pleše, da te publika može osjetiti. Teško je prenositi to nešto kada se gledaju ozbiljna lica pod maskama kao što su ove, gdje je ekspresija užasno bitna makar se radilo i o sitnom pokretu glavom, i uspjeli su to dočarati.
Maske
Kostimi su bili šaroliki, ovisno o dijelu predstave. Od ozbiljnih odijela, do ženskih starih gača i donjeg rublja na razuzdanim "staricama".
Izlazak 3 plesača u odijelima bez rukava ostavilo me malo zatečenom. Znam koliko su važne ruke radi balansa, radi rotacija, skokova... oni su to sve izvodili kao da imaju i ruke i krila, jednostavno mi je bilo nepojmljivo da se tako nešto može otplesati bez pomoći ruku! Skokovi, piruete, rotacije, kao da likovi nisu stvarni, istina probala sam napraviti jedan skok bez pomoći ruku i meni je to nemoguće za izvesti, možda da godinu dana drvim samo po tom skoku i radim sve bez pomoći ruku da uspijem stvoriti drugu vrstu balansa...
Ples sa trakama
Savršen odnos ruku i nogu, da ne govorim o dinamici plesa koji se izmjenjivao iz sekunde u sekundu, a napetost trake između udova ostaje ista u svakom pokretu i svakoj promjeni kretanja, svakom okretu, skoku...
Još jedna ideja, koja je bila zanimljiva je ljubavni ples između djevojke koja je vođena kao marioneta na konopu i lebdi kroz podrške, skokove...
samo se nadograđuje jedno na drugo...
Slijede 3 para koji cijeli jedan poduži dio plešu tako da partner ima ruku na suplesačevom ramenu. Kulminacija je bila kad je djevojka otišla u špagu i vratila se nazad, s time da nije imala nikakvu pomoć, ruke su joj bile uz tijelo, a partnerova ruka na ramenu, i nema teoretske šanse da joj je ikako pomogao da se digne, znači, digla se iz špage vlastitim mišićima.
Čvrstoća i mekoća pokreta, trzaji, freez-ovi, grupni plesni djelovi koji su pračeni samo uz cvrkutom ptica. Jednakost i točnost, gotovo identičnost izvizvođenja kada je to predviđeno, ludnica kad je predviđen tren, lančana povezanost pokreta odnosa među njima-povratni pokreti, ma stvarno oduševljavajuće.
Freez
6 plesača predstavlja bakice koje su odlučile zavesti nekoga, uz skečeve, koje su stvarno bile savršeno tempirane i spontano dočarane, na muziku tanga bilo je prava mala satirička sekvenca.
Dovoljno je reči da smo ih nekoliko puta zvali na bis, nagrađivali pljeskom i uzvicima oduševljenja, a nakon predstave, ma, šta da pričam, još uvijek sam pod utjecajem Inbal Pinto, žene koja me oduševljava koliko i Alvin Ailey, svako na svoj način me fascinira idejama i sposobnostima plesača.
Iz njih nije izbijala ekspresija, jer im niti uloge nisu to dozvoljavale, bili su bezlični klaunovi sa grotesknim grimasama, ali je snaga zračila i izbijala iz svakog njihovog pokreta, neopisiva snaga i lakoća kojoj su odplesali predstavu, a da na kraju na poklonu nisu niti malo gubili ili lovili dah, kao da im je to bilo otić na kavu... mogu samo reči svaka čast, bili su predivni!
Ja sam definitivno oduševljena. Kao što se može i primjetiti iz priloženog «malog» osvrta!
Sve to govori da ne postoji nemoguće!
Post je objavljen 09.06.2006. u 14:13 sati.