...još uvijek hodam tim stazama koje ne vode nikuda, i čekam nešto što je totalno nerealno, a tu se u meni budi onaj duh realiste, koji uvijek traži nemoguće, pa nakon mnogo gubljenja, traženja, ipak nakon iscrpljujućeg puta, stignem na odredište...i to je ono što me trenutno podiže u ovom mom sadašnjem stanju, ta mogućnost, ta snaga koja je u meni, da dođem to zacrtanog cilja...i neke određene pojave izbrišem, i postignem onu pravu sebe, koja je uvijek tu...samo malo zaboravljena...
Post je objavljen 09.06.2006. u 00:40 sati.