Zadnji četvrtak u osnovnoj školi...Odlazim, rastajemo se, i tak...što ima lijepo u tome? Ništa...kako može biti prekrasno ostaviti predivne ljude i profesore(koji su također ljudi,vjerovali ili ne...), šala, naravno, svi oni su svih 8 godina bili odlični prema meni...prvi dojam je ipak najvažniji, a kada dođem u srednju, samo će me smatrat brojem u imeniku, a ne osobom i živim bićem...
Kako da se veselim tome da ostavljam jednog dečka, savršenu osobu u toj savršenoj zgradi? Zašto da se veselim zadnjim satovima, kada su zadnji? Zašto da se veselim zaključnim ocjenama kada su zaključne? ...i, zašto da se veselim ljetu kada je to poslijednje ljeto jedne osnovnoškolke poput mene...?
A, opet...zašto da vas zamaram tim, kada ovo nije zadnji post...
Pozdrav svim osmašima koji su tužni zbog rastanka s prijateljima i svim sedmašima koji su također tužni zbog odlaska prijatelja osmaša...kako god...
Do novog posta...
Post je objavljen 08.06.2006. u 17:42 sati.