Jučer - rad, dosada, domijenak, viljamovka, gemišti, poker, biljar, bauljanje, centrifuga, spavanje
Danas - mamurluk, glavobolja, prežgana juha, jaka kava, hladnoća, vrućina, valunzi, posao, čekanje kraja radnog vremena, krevet me zove.
Sutra - 'ko zna...
Zamislite ak mi dani stalno budu takvi. Ne bu dobro. Mislim da bum se okrenul onom kaj najviše volim. Čitanju knjiga, pisanju diareja i buljenju u sitcome s napol otvorenim čubama. Samo pravi majstori buljenja u tv isključe mozak, i to isključe do stadija kad mogu čuti kako mozak atrofira, a iz poluotvorenih usta se cijedi slina na majicu. U takvom stanju poluhibernacije, mogu se provesti dani, uz naravno redovitu opskrbu junk foodom. Ponekad, kad sam do kraja malodušan, poželim da se pretvorim u debelog amera koji sjedi pred televizorom i mlati treću kantu buffalo wingsa iz KFC franšize, nadajući se da bu mi čuka otkazala prije nego što malodušnost pređe u osjećaj tuge koja se ne liječi. A onda nazove frend, pa mi objasni par stvari, pošalje me nemilosrdno u 499 materinih, i pospješi moj oporavak upoznajući svoje stopalo sa mojom presvetlom pozadinom.
- Naš kaj? Ti si ponekad vrhunski idiot. A znaš podelit savjete drugima? Daj si pročitaj one svoje zakone, za koj kurac si ih pisal, ak ih se nebuš opće držal? I molim te ne kenjaj više jer mi ideš fakat na kurac.
Moj prijatelj ima uvijek pravu riječ utjehe za mene. Pa si ja pročitam malo svoje zapise na blogu i prisjetim se stvari koje sam zaboravil.
Ja fakat nekad znam bit pametan. Al to je nula prema onom kak znam bit glup.
jedan stari post. došlo mi da ga ponovim. nemam pojma zakaj.
Post je objavljen 08.06.2006. u 09:37 sati.