Marketing
Ovaj post moram da posvetim mom dragom – stvarno je to zaslužio.
Već dvije sedmice hodam po prodavnicama, pokušavam da nađem neke nove ljetne odjeće (uglavnom nove hlače), ali mi nikako ne uspjeva. Kupovina hlača je za mene prava noćna mora. Zbog dužine mojih nogu samo mi pašu one veličine koje kraj sebe imaju slovo "L" (long), a veoma je mali broj prodavnica koji prodaje takvu robu. A i kad ih nađem, problem je pronaći normalan kroj hlača koji nije napravljen za tipičnu debelu amerikanku koja ima guzove i kukove kao balone. Ma, kazem vam noćna mora, sigurno sam o tome već pisala, pa da ne dužim…
I tako ja dvije sedmice bezuspješno shopingujem po lokalnim prodavnicama, a dragi me nagovara da idemo u Syracuse, no ja, vječni optimista, opet se vraćam u ove lokalne. Konačno mu je uspjelo da me nagovori u subotu poslijepodne i naravno shopping je bio veoma uspješan.
Ulazimo u mall (kroz Borders naravno, jer prvi stop mora biti bookstore), penjemo se na sprat i prva prodavnica koju ugledam je sasvim nova (Ann Taylor Loft), nije je tu bilo prije a još u izlogu vidim da je odjeća po mom ukusu. Ulazimo unutra i ja grabim stvari sa svih strana. Dragi je tu, pomaže mi, nosu onu odjecu koju želim da probam, pronalazi svari koje ja nisam ni vidjela... uglavnom završila sam sa pola prodavnice u dressing room-u! Poslije najmanje pola sata probavanja pronašla sam jedne jedine hlače, ali i to je bio uspjeh. No, na žalost, dragog sam predozirala. Ali on je bio tako dobar da je izdražao sličnu tortutu u još dvije prodavnice (Gap i Banana Republic) i nije se uopšte žalio (a ja sam završila sa još jednim hlačama i malom zelenom majicom). Poslije Banane i meni je bilo dosta, pa smo odšetali do Mac prodavnice da vidimo šta rade mali MacBookići. Crni je stvarno ljepotan! A dragi ko dragi - nije siguran da li ga želi. Da se mene pitalo (ipak ga njemu kupujemo) sad bi vam sa njega pisala post.
No to nije bitno, htjela sam samo da podijelim s vama kako imam super dragog koji je pažljiv i strpljiv, koji je uvijek tu da mi pomogne, da bude moja potpora, da me nasmije, zagrli…da pričamo o bilo kakvim glupostima ili u tišinu naslonjeni jedno na drugo gledamo film… da sam ga sama izmišljala ne bi bio tako dobar… ma, baš sam ja lucky 
Btw, hvala vam svima na komentarima na onaj post ispod. Tata je prilično okey, dobio je tablete, pazi šta jede, kupio je neke knjige da nauči vise o diabetisu…biće on meni dobro.
Post je objavljen 08.06.2006. u 02:04 sati.