Neki put me zaboli glava kad vidim kako pišu ljudi koji znaju pisati. Nekad glava, a nekad trbuh. Zaboli me oštro ravno iznad desne obrve, pa kružnom rutom prema suprotnom uhu i odmah mi bude jasno da neki ljudi ne pišu olovkama ili tipkama, nego nekim komadom nutrine. Vjerojatno baš istom onom iznutricom u kojoj Jezdimir osjeti probadanje kad uoči razliku između prazne i pune rečenice. Između rečenice i Rečenice.
Jelena V. uzela je odmor od sapunica, e da bi se posvetila Pisanju.
Lana P. je dobila inspiraciju za Pisanje još tamo krajem devedesetih, u počecima svog odraslog života, te je do dvadeset i šeste godine čekala da prikupi 'dovoljno životnog iskustva'.
Leb kaže kako Pisci zavaravaju i sebe i druge kada govore da je Inspiracija mit iza čije lažne fasade stoji samo marljivo Kucanje.
Kao da su riječi cigle koje čitav dan prebacuješ po baušteli, pa ako ih brže nosiš, veći će ti zid biti. Nekom zid, a nekom opet tek hrpa cigala. (Pisci očito nisu upoznati sa slučajem Lane P., čim baljezgaju takve gluposti. Ona empirijski dokazuje da Inspiracija ne samo da postoji, nego je u stanju postojano odolijevati zubu vremena godinama.)
Svi se nešto nabacuju s tim Pisanjem, kao da više nije dovoljno biti manekenka i voditeljica u isto vrijeme. Danas su na cijeni manekenke, voditeljice i spisateljice, 3 u 1. Treba imati Knjigu.
Jezdimir ima knjigu. Trebao je biti pamfletić, ali dizajner omota je napravio jako dobar posao, a format je mali, pa ima puno stranica. Svi su frapirani kad ju vide, vjerojatno zato što su očekivali pamfletić, a kad ono – knjiga! Ima čak i onaj CIP katalogizacijski broj i sve. Nikom je ne dajem, djelomično zato što imam samo jedan svoj primjerak, ali i zato što piše o dosadnim stvarima. Taman kad pomislim kako je pravo vrijeme da uzmem odmor od posla i da se posvetim pisanju zanimljivih stvari (jer, ako može jedna tako javna osoba kao što je Jelena V., valjda može i Jezdi), pročitam novi post jednog od svojih omiljenih pisaca koji se, na sreću čitateljskih masa željnih da glad za pisanom riječi utaže u fast-foodu, mota po Blogu.
On je u životu (svojem i onom od čitatelja) neki pravi Pisac, ali još uvijek ne znam koji, iz jednostavnog razloga što ne plivam blog-trač vodama.
(Volim tvrditi da sam 'iznad toga', ali zapravo sam samo prelijena. Toliko lijena da zadnja saznam čije ljubavnice čijaju perje na čijoj listi, i to tek kad mi to netko podastre s origanom i zelenom jabukom u gubici.)
On je pisac, pravi stvarni pisac, tješim se dok čitam te Rečenice. Osim toga, gle, nema ništa u njima, govorim si, uzimajući rečenicu po rečenicu u ruku, prebirući po riječima kao da trijebim tekstu buhe - samo imenice i glagoli u vrsti ili redu, subjekti i predikati u uobičajenom zagrljaju, to nije ništa specijalno.
Sada bi ovdje trebao doći onaj famozni 'A onda shvatim...', ali nema potrebe, jer znam sve od početka. To su Rečenice, pune su i snažne čak i kada su smiješno jednostavne, kao obične mamine kiflice od oraha. Neki to Imaju, a mi ostali možemo vježbati strojopis dok nam ENTER brzinom svjetlosti ne izleti na šupak u atmosferu, blogosferu ili neku drugu sferu.
Nije važno, ionako će na kraju završiti u sferi u kojoj prostornim planom predvide groblje ENTER-a netalentiranih kvazi-autora.
Post je objavljen 07.06.2006. u 20:44 sati.