evo i mene nakon ne znam koliko vremena. Ovaj tjedan imala sam puno za učiti pa sam malo zanemarila ovaj blogić, ali jednostavno sam tako umorna da nemam snage dobauljat do kompjutora i nešto napisati. Kreativnost mi je otišla u nebo. Danas sam bila poprilično dobre volje što je čudno s obzirom na to da sam u zadnje u takvom PMS-u da je to ludilo. I tak vam ja maloprije vidim u svim vijestima o našem Mozartu- Draženu Petroviću. MIslim da taj čovjek zaslužuje da ga se spomene na ovom blogiću jer ipak je on moja najdraža sportska zvijezda iako se toga ne sjetim uvijek. Čak sam uspjela saznati da je čovjek od svoje osme godine svaki dan napravio 500 šuteva...halo....lik nije normalan znate vi koliko je to od osme do petnaeste godine...1,277,500 šuteva ili ti koševa..ne spominjimo još dodatne treninge i utakmice, driblanja s frendovima i vježbe s bratom... Koji mozart..on mu nije ni do koljena. Moram priznat da me to malo bacilo u depru i potsjetilo me na to da sam kraj televizora imala njegov poster punih 10 godina dok se nije toliko izlizao da je postao neprepoznatljiv, ali iz nekog čudnog razloga ja jednostavno nisam dala da se makne. Borila sam se za taj poster svim snagama koliko god je trebalo. Vjerovatno se pitate odakle mi takav naslov. Pa Bubi bi vam mogel reći s obzirom da su kod nje tekstovi pjesama Bijelog dugmeta koje ja obožavam, a ovo je stih koji obilježava sve što se meni dogodilo u proteklih pet dana i ima veze sa Draženom. Žljidi obećaj mi da ćeš jednoga lijepoga sunčanoga dana otići sa mnom u taj muzej... hoćeš ...hoćeš???????? Pleaseeeeeeeeee!!!!!! Ajd, dogovorit ćemo se, pa ljudi smo...joj već ju vidim kak koluta očima i kak si misli da sam luda..e pa jesam! Ej, prsti me bole...idem malo se bedirat, danas je neka tekma i moram to gledat... opremila sam se košticama i kokicama... ljudi to vam je živa zaraza...ovisnost...nemreš prestat... ajd...čujemo se i velik pozdrav.........Muki
Post je objavljen 07.06.2006. u 19:27 sati.