da,da...19 godina..stara baba..he he he..šalim se (a možda i ne)...nakako se osjećam drukčije...nekako kao puna sebe (ne umišljena,to nikako)....al eto...prošao je...a uskore će i doći drugi pa treći i eto 50 godina...u bokte..godine lete ko lude...pošto me već dugo poznate..skoro 6 mj. preko ovog bloga a neki i 14,6,4,2 godina a neki tek nekoliko mjeseci..pa mislim da trebate znati neke stvari o meni..
pa ovako:
5.6.1987 u 8:30 sam se rodila u jednom ljepom gradiću (gradu) SALZBURGU (za one koji ne znaju -Austria)...tamo sam živjela nekoliko mjeseci pa su se moji razišli (mama i TATA),došli smo u Vukovar i tu smo živjeli s bakom i papigom (Pepika) i s dvije mačke (Marko i Peder-tako se zvao..ja mu dala ime..negdje sam to čula i tako sam ga nazvala)...počeo je rat...i zadnji smo u koloni s ostalim izašli iz svog grada!!!! ošli smo kao izbjeglice u Zagreb i živjeli smo u hotelu nekih 6 mjeseci, onda smo se preselili u Poreč (predivan grad (gradić u Istri) tamo smo ostali 7 godina,zadnju godinu sam samo živjela s bakom jer se mama vratila u Vukovar raditi i nama naći smješta i obnoviti kuću našu,bakinu)....1998 godine za rođendan je objavila da se zaljubila i pitala me da li bi htjela imati tatu (naravno) i tako njenog dečka mog budućeg očuha sam već znala jer su oni bili dugoooo prijatelji koji je i dolazio kod nas...tak da sam odmah pristala...1999 u ljeto smo baka i ja doselile se u Vukovar...čudno je to bilo...vratiti se u svoj grad kojeg se ni ne sjećaš....a bio je tako lijep i razrušen...tek se život rađao..za mene...ostavila sam svoje društvo u Poreču i počela novi život po 3 put...(3 sreća)...i dobro je ispalo...ne kažu ljudi bez razloga (3 sreća)...upoznala nove ljude i stvorila svoje malo društvo...2001 godine mi se rodio mali braco...kojeg obožavam i ne znam šta bi bez njega...a moj TATA kojeg ne znam...samo s slike koja je sad stara 19 godina...i ne znam di je ta slika a i di je on...pokušavam ne misliti na njega jer mi je tako bolje...ali ono najvažnije imam sebe..i još to što sam htjela reći da smo iz Vukovara izašli samo s 2 putne torbe i počeli novi život...iz kojeg se rodilo malo bogastvo...sad imam sve što mi je potrebno,krov nad glavom,za jesti,obitelj pa čak i mali luksuz...a ono najvažnije od svega su prijatelji koje stvarno cijenim i pazim...brinem se za njih i njegujem naše prijateljstvo...volim ih a i oni mene...eto sad sjedim u sobi i razmišljam o svemu, o svemu što sam prošla i što me sve čeka...al znam da je mama (moja) rodila dobru kćer...i da me je dobro odgojila...znam cijeniti male stvari,znam ih priamti a i davati...ništa nije ljepše nego osmijeh...
Osmijeh
K'o sunce sto sja kroz dan
K'o mjesec žut što na nebu sja
Tako mi draga znaj izgledaš ti
Dok sa šmijeskom promatraš svijet.
Ne mijenjaj nikada svoj osmijeh blag
Čuvaj ga, on je sve sto mi pružaš sad.
K'o jutra što dolaze zorom
K'o rosa što na cvijetu sja
Tako mi draga znaj izgledaš ti
Dok sa smiješkom promatraš svijet.
Drago Mlinarec
Post je objavljen 07.06.2006. u 12:49 sati.