Zakorilo se i smrdi do neba : 'mudrolije' Joška Marušića
Darko Macan u svom prepoznatljivom lucidnom stilu, na svom blogu piše o knjizi Joška Marušića 'Grgur iz Nina'
To je dobar povod da se podsjetimo na dvije nebuloze Joška Marušića kojima je on, po mom skromnom mišljenju, do nogu potukao svu silnu višegodišnju konkurenciju Feralove rubrike 'Greatest Shits'
Joško Marušić, tjednik Panorama, 1994. g.:
"Bosna je prostor letargije i nazadnosti. I taj rat, koliko god to grozno izgledalo i zvučalo, napravit će po prvi put nešto posebno u toj Bosni, a to je da se ljudi pokrenu. Ne može postojati zemlja u kojoj imate olimpijske igre, a da istodobno 80 posto države nema kanalizaciju. Ne stoga što ne može imati kanalizaciju, nego stoga što oni misle da je to nepotrebno: čibuče cijeli dan, piju kavu, seru po brežuljcima i prodaju filozofiju da su oni najpametniji zato što imaju Kusturicu i Bregovića"
Joško Marušić, Hrvatsko Slovo, studeni 1994.:
"Sarajevo je bio izmišljen i napuhan grad. To je jedna dolinica okružena brdima, grad koji nije u skladu sa svojim mogućnostima, i u kojem je sve bilo lažno. Bio je lažan jezik, kult, taj njihov kozmopolitizam, umjetnost, identitet... Sve je bilo umjetno i lažno, i grad se srušio na jednu realnu mjeru. Naravno, tragično je to što su ti ljudi preživjeli, ali - na kraju krajeva - sami su krivi. Zašto se to ne dogodi u Zagrebu? Zašto se to ne dogodi u Splitu?"
Ma koliko puta vodu potezali, ma koliko vodokotlića i pripadajućih im četki pritom izraubovali, badava je, zakorilo se, smrdi do neba, i ne mereš to isprati ... da ga hebeš ...