Nosio sam fotoaparat, često, u pauzama između partija prvenstva i nastojao uhvatiti meni zanimljive detalje.
Naišao sam tako, u cvijetnom parku, na zanimljivu skupinu cvijeća, što su poput naših ivančica. Vjerojatno to i je ta vrsta. Posebnu pozornost mi je privukla mala skupina među njima, koju sam kliknuo. Vidim kako među prašnicima cvijeta izbijaju latice. Ajme promašiše! Pored njega cvijet u kojem neznam što je što. U ovih cvijetova nešto se pobrkalo. Gledam i čudim se prirodi, i tada mi sijeva. Ovo je Nagasaki. 1945. najesen ovdje je pala atomska bomba. Ostalo je tragova, a vjerojatno i ovi cvijetovi sobom svjedoće o tome. A cvijetići ovi i dalje nastoje svjedoćiti ljubav života i prenositi osnovu svijeta. Što im se to desi? Tko to uđe u živote njihove? Meni velika poruka to bijaše. A svijet i dalje ide putem, koji se kao vrata otvara pred njim, određenjima datim istijekom onoga što bijaše. Pa tako, ljeta ovoga i mi ovdje odigrasmo igre kamenčićima, što predstavljaju balans suprotnosti po bijelim i crnim bojama njihovim.
Labudovi, što kao i većina doživljenog ovdje, red svoj imaju. Kao da su svijesni sudjelovanja u cjelini što je čine.
Jutra što počinjahu izborom hrane u stilu japanskome, početak su slijeda predviđenoga, jer ovdje kao sve da je u redu nekome. Hrana često nova, još neviđena. Okusi razni, a među njima i dobrih nađoh.
Odlazimo na partije prvenstva. Nalazimo postav parova na panou uz nacionalna obilježja, a na stolu često nacionalne zastavice igrača prvenstva u vrijeme kada parovi još nisu postavljeni. Kada kompjutor definitivno izbaci parove, nastaje strka. Jure japanski organizatori, noseći zastavice i natpise natjecatelja, na stolove uz garniture gdje igraju. U Japanu čest je slučaj vidjeti čovjeka kako trči. Pristup je to poslu. Sve to čine časno, uz osjećaj velike odgovornosti. Sve bude u vrlo kratkom vremenu spremno za igru, a tada dolazi najava kola i kontrola nazočnosti nas igrača. Redovno je bilo onih koji kasne na kolo. Ni slučajno to se ne može desiti nekom Japancu, pa ni Kinezu ili Koreancu. U pravilu su to Afrikanci i Europljani. Pa čak i ne svi Europljani već među njima ponetko s istoka europskoga. Nama kao da to nije nešto bitno. Jednom sam i ja malo zakasnio na kolo. Zadržan sam bio na blagajni nakon ručka, kojeg smo obavili u raspoloživom tijesnom vremenu. Da sam Japanac, odustao bi od ručka i gladan igrao, pa što bude.
Dolaskom u dvoranu, u kojoj se igra, ponuđeni su zapisi nekih već odigranih partija i promidžbeni materijal o gou. Tu je i mala izložba slika vrhunskih majstora goa svijeta. Organizator se potrudio nabaviti veći broj primjeraka japanskih novina. U slide-show-u je i prikaz članka o prvenstvu u Mainichi Shimbunu. U jednom članku istih novina, bliže kraju prvenstva, je slikom i moja na čelu ošišana glava uz analizu partije vrhunskog majstora goa i legende, što vladala je svijetom goa prije dvadesetak godina. Bio mi ja tada idol, a evo sada tu uz mene analizira i uz prevodioca i razgovaramo.
Bilo je tu, kao usput, i drugih predstavljanja tradicije japanske. U trenucima pauze muzičar nam je izveo neke melodije ovdje nastale.
Poslijednji dan igre izložene su i nagrade, za koje se borismo. Tu je i jedna mala kutijica plave boje, što meni pripade na kraju kao 'The Governor of Nagasaki Prize'. Koje li časti? Meni?
A pušaći? Nije im bilo lako. Tek posebna mjesta za njihove navike su bila tu i tamo. Bile su to kao velike pepeljare uz klupe u prostorima vanjskim. Pušaći ovdje nisu u milosti.
I kako život nije samo ono što bi željeli, prikazani tu su i redovni trenuci što pripadaju svakom, samo za njega. Trenuci su to samoće u kojima često dolaze ideje nove, kada se dosta toga shvati i prihvati. Trenuci su to meditacija i oslobađanja viškova tjelesnih. Naišao sam ovdje na mjestima za to predviđenim, kao i često u drugim djelatnostima, novosti elektronikom. Vidjeti možete to na poslijednjoj slici niza. Tu su prekidaći koje se ja baš i nisam usudio okretati. Jednom sam samo jednoga uključio i poškropio me mlaz vode odozdo. Rekoh: 'Ako nastavim ispitivati, mogao bi ostati i bez ......'. Morao sam to snimiti i pokazati ovdje. I to je značajno.
Ima toga još podosta, ali mjesta za slike nije bilo u nedogled, a u trenicima što mi se ponudiše, često i ne stigoh u radnom stanju aparatom biti.
Pogledajte sada niz slikica o kojima ovdje besjedih.
Prijatelji moji dragi, srdacan pozdrav i voli vas vaš Mladen
Post je objavljen 07.06.2006. u 09:23 sati.