Gladimir Svjetonazor:
Govno moga sina
Vel'ko si, tvrdo, bazdiš,
Al' ja te ipak volim,
Govno moga sina.
Sva nadanja od pet dana,
Svo čekanje još od petka,
Sve lažnjake što ih prnu,
Isro si dok sam ručo.
Al ne samo isro,
Već i teret izbaciše,
U pelenu pohabanu,
Što koristit neće više.
Čudo ti za me postaješ,
Fekalijo moga čeda,
Što nervozom me ispuni,
Jer se ne držiš reda.
Veliko, mrklo govne,
U peleni otežaloj,
Otiđi sad u povijest,
Pozovi braću svoju,
Prenesi utrobe višak,
Na onu stranu školjke,
I dođi mi svakim jutrom,
Ne glomazno i bez boljke.
Pošalji višak iz Roka,
na onu stranu vode,
na tihe i mirne puteve
spavanja i slobode!
Jebote, al se isro! Isuse, kako se isro. Tatino dijete. Da je srao u onaj zahod sa stepenicom, spojilo bi mu se govne s dupetom. Mogo bi zastavicu na vrh zapiknut, ko Božić na Everest!
Ako skupim 50 komentara u jednom danu da želite vidit remek-zlodjelo, postat ću sliku!!!
Post je objavljen 07.06.2006. u 08:25 sati.