Stekla sam dojam da je to u zadnje vrijeme popularno. Komentirati komentare koje, mi koji pišemo ili to pokušavamo, dobivamo na svoje tekstove. Možda je i popularno komentirati komentare na tekstove koje nismo napisali. Ako i nije, postat će :-)). I na kaj će se svesti pisanje, na komentiranje komentara :-)). Digresija: Ovo sve me podsjeća na nezaboravnu izjavu Mnicka o Iskrici. Kako je tamo gomila ženskih profila koje su napravili muškarci sa namjerom da pale druge muškarce, muškarci koji su tako namamljeni, osvećuju se istima tima smišljanjem poželjnih ženskih profila ... i tako ukrug :-)).
Vraćam se na komentare. Prvo kaj primjećujem, komentara na moje tekstove je premalo :-)). Ali, uvijek je tako sa mojim tekstovima, bilo na Iskričinom Weblogu, bilo tu. Komentari su najčešće jednoznamenkastog broja :-)). Ako Vam ovo zvuči kao preklinjanje da ostavite komentar i jeste i niste u pravu. Želim komentare, ali želim točno određene komentare :-)). Bit ću preciznija, želim komentare kako ste oduševljeni mojim tekstom, kako je to najbolja stvar koju ste pročitali nakon nekog vrhunskog djela iz lektire, kako jedva čekate kad ću opet nekaj napisati ... ne mogu više trabunjati na tu temu, cerekam se sama sebi :-)). Mislim stvarno (da, ja ponekad i mislim, vjerovali ili ne :-)) ), da je kvaliteta mog pisanja takva, ne bih pisuckala po raznoraznim blogovima (zasada samo 2, ovaj i Iskričin), nego bih objavila Knjigu i zaradila hrpu love :-)). Još jedna digresija (imam dojam da ću večeras pretjerati sa digresijama, ali umjerenost mi je oduvijek bila strana :-)) ), dakle, ako Vam «pisuckati» zvuči k'o pišučkati, potpuno ste u pravu, nema neke bitne razlike, osim u manjku toalet papira. Toalet papir će biti iskorišten jedino ako počnem pisati srcedrapatelne tekstove o slomljenim srcima i inim svakodnevnim pojavama u svijetu virtualnog pisanja.
O čemu zapravo pišem, o komentarima. Većinom imam sreće, oni koji komentiraju shvaćaju što je chatterica željela reći. Kaj imam pametnu publiku, jest da ih ima 2 i pol, ali vrijede za barem 10 :-)). Stvarno se ispričavam svima koji me vole čitati (valjda takvi postoje :-)) ), trenutno se rolam od smijeha sjedeći na stolcu sa kotačićima. Kotačići se rolaju, sa njima i moja pozadina, a tekst je tko zna kakav, sve samo ne pametan. (Digresija: Mislim da mi je mozak otišao na dopust, i to trajni, iz zdravstvenih razloga pa traži neku drugu glavu u koju će se preseliti. Moja najiskrenija sućut dobitniku mog bivšeg mozga :-)). Jedina utjeha, nije baš rabljen, može se prodati pod «kao nov» :-)).
Isprike svima koji čitate, stvarno sam imala namjeru pisati o komentarima na tekstove. Ne znam kaj mi je došlo i samo bacam slova na papir :-)). Možda još mogu spasiti tekst, dakle komentari. Da li me pogađaju «krivi» komentari? Ne znam, vjerojatno je ponekad problem u samom tekstu, odnosno nisam dovoljno dobro izrazila svoje misli. Što učiniti u takvom slučaju? Mislim da baš na ovom blogu imam 2-3 misli koje nisam dovoljno dobro obradila. Obraditi ih ponovno, tja, koliko sam beskrajno lijena za pisanje, teško. Ili sam jednostavno nesposobna za bilo kaj ozbiljnije od teksta koji upravo tipkam? (Ovo pitanje je striktno retoričko, molim Vas, ne odgovarajte mi :-)).)
Već sam jednom napisala kako se komentarima otkrivamo. Otkrivamo i ono što smo uspjeli sakriti u tekstovima. Vjerojatno svaki komentar koji stavim, govori o meni više nego o onome što komentiram. To je primjenjivo za sve nas. Možda bismo trebali mrvicu bolje razmisliti prije nego kaj komentiramo, ali čemu :-)). Ne razmišljam dok ovo tipkam, zakaj bih razmišljala dok komentiram.
Ima jedna posebna vrsta komentara, kad se komentira osoba koja je pisala, a ne tekst. Događa se jako često. Evo, ja prva neke autore redovito komentiram. Jer ih volim čitati i nadam se da moji komentari pomažu u njihovoj ustrajnosti pisanja. Imam dojam da i mene komentiraju oni koji me vole čitati. To je lijep znak pažnje.
Naravno, postoje nelijepi komentari autorica/a. Koliko sam uspjela primjetiti na blogu su takvi, najčešće anonimni. Čemu to? Ovo je trenutno stanje Blog.hr: 122.591 blogova 1.027.851 postova 6.760.389 komentara 283 bloger(a) piše. I od toliko tekstova, neki komentiraju one koji im se ne sviđaju. A zakaj su uopće trošili vrijeme na čitanje teksta koji im se ne sviđa? I nakon toga još trošiti vrijeme na postanje? Da bi jednom od stotinu tisuća tipkarala na blogu rekli da očajno piše ili nekaj u tom stilu? Ne kužim, stvarno ne kužim. Vjerojatno zato kaj sam plavuša :-)).
I kaj bi ta/j izvrijeđana/i trebao napraviti? Obrisati komentar, odgovoriti na komentar? Sve to zahtjeva daleko više truda nego kaj cijela stvar vrijedi :-)). Već sam spomenula da sam lijena :-)). Sad mi je sjevnulo, komentari vrijeđanja služe da bi komentirani prestali pisati, možda čak izvršili virtualno ili još bolje, nevirtualno samoubojstvo i tako pokazali komentatorima koliko su im oni bitni :-)). Idem odmah :-)). Ali još nisam vrijeđana u komentarima, koje li tragedije. Molim Vas, vrijeđajte me :-)). Da imam konačno neki dobar razlog za prestajanje pisanja/tipkanja/disanja i možda, ali samo možda, chatanja :-)). (I dalje se rolam od smijeha, nadam se da sam i Vas uspjela nasmijati :-)).)
Ovo je trebao biti ozbiljan tekst o komentarima. Ispao je neozbiljan tekst ni o čemu :-)). Moje isprike svima koji su uspjeli doći do zadnjeg retka, sumnjam da će idući tekst biti ikaj pametniji, tako da ove isprike vrijede za sve moje tekstove, bivše, buduće, od sada do vječnosti :-)).
Tipkanje i ja :-)) ...
Ponekad se pitam tko tu više pati :-)) ...
Vjerojatno Vi koji čitate :-)) ...
Post je objavljen 07.06.2006. u 01:03 sati.