Rekao joj je to. Ona nije bila svjesna nicega, uvijek je bila hladna prema svima..ali ne zato jer je takva doista bila, vec zato jer je to naucila jos davno. Znala je kakvi su svi oko nje. Nije dozvoljavala da je itko povrijedi, a i zato bi? To nitko nezasluzuje(mislila je ona). Za sve je bila cudna, ona je to znala... ali nije joj smetalo, i sama za sebe je to govorila. Volila se smatrat cudnom, to je volila-bila je barem u necemu drukcija od drugih ali ne i za njega. Za njega je bila posebna, nadasve mozda cak i savresna. Pitala se uvijek zasto(?), kakvim je to on vidi ocima, cime je to zasluzila? Znala je da uz njega moze opstat, ali jos uvijek je tu cucala ona mala osoba kakva je bila prema svima.
Nije mu dopustila previse, mozda malo vise nego drugima ali i dalje to nije bilo ono sto je ona zeljela. Rekla mu je, rekla je i njemu. Gledala je kako ga gubi iako to nije htjela a znala je da ce se to dogoditi. Mrzila se, i mrzila je zasto ne postoji netko tko ce je razumiti, pa bar netko. Ne! Stvarno nije nitko postojao, znala je to. I njega je izgubila, pocela je pomalo odustajat od svega pa cak i od sebe. Nije vidjela nista sto ce druge privuc njome. Bila je sama a to je nesto sto je najvise mrzila.
Jos ceka, ali ko zna oce li docekat, ceka njega... Da mu cuje glas, da je on jedini shvati... Nekad ga i sanja, ali samo sanja.
Post je objavljen 06.06.2006. u 20:53 sati.