Osjecam se tako nikakvo zadnjih par dana, par tjedana, par mjeseci... Vec tri mjeseca... Kao da mi je zivot stao onda... Svaki dan proživljavam sve isto... Odem u skolu, tamo me maltretiraju profesori i jebu me u zdrav mozak makar ga nemam. Onda dodem doma, popodne idem na trening, vratim se doma, ako mi se da, ucim i onda idem spavat. I tako... To je moj zivot. Moja rutina. I samo to se desava u mom zivotu. Nista vise... Svaki put kad odem van, nadam se da cu se barem zabaviti... Ne, to je nemoguce.. Uvijek mi bude dosadno za riknut.. Shvatila sam da se vani uglavnom mozes zabavit samo ako se napijes ili budes s nekim. buduci da je sa mnom i s muskim rodom zauvijek gotovo, ostaje mi jedino napit se.. Nisam pila vec skoro 4 mjeseca i bas ne vidim neku zabavu u tome... Svaki dan slusam ljude oko sebe kako govore: Jedva cekam ljeto, nece bit skole, svaku subotu cu bit vani, bit ce suuuper, svaki dan na kupanju... Svi se nadaju da ce im to biti najbolje ljeto u zivotu. Ja znam da meni nece.. Lanjsko ljeto nista ne moze nadmasiti... Uopce se ne veselim ljetu... Za 16 dana imam rođendan... I tome bih se kao trebala veseliti... Ipak cu imat 16 godina i dobit cu osobnu i vise se ne trebam bojat murje poslije 11 sati. Ali meni nije do slavlja. Odlucila sam da necu slavit rodendan, stvarno mi se ne slavi, jer to sta sam se ja rodila nije za slavit nego za plakat. Isprika svima koji su mene zvali na rođendan i koji su se nadali da cu im platit cugu 22.06. Oni koji me poznaju znaju zasto sve ovo. Ja nikako ne mogu reci da jedva cekam ljeto.. Ustvari, cekam. Da se konacno rijesim skole i da ne moram gledat veliku vecinu onih budala u mom razredu.. Dva i pol mjeseca bez njih - raj.. Ili uljepsani pakao? Ma muka mi je vise od svega, zelim se maknut od svih neko vrijeme, maknuti se od te dvoličnosti koju svaki dan gledam oko sebe.. I od nekih ljudi... mozda ce mi biti lakse preci preko svega ovoga... ne ocekujem da ce se moj zivot promijeniti preko ljeta.. ne ocekujem ni da cu naci novu nadu... ne ocekujem ni da cu razbiti tu jebenu rutinu... nista vise ne ocekujem... i da sve bude isto, bilo bi mi svejedno... vise ni ne trazim nista lijepo u zivotu. i da mi se pruzi prilika za srecu, ne bih je prihvatilia... jer nakon svake kratkotrajne srece, slijedi dugo vremena patnje... mozda ne za sve, mozda samo za mene... mozda sam prokleta pa nikako ne mogu biti sretna... ne zelim vise patiti... moja jedina sreca trajala je jako kratko, a nakon nje uslijedilo je 10 puta vise vremena patnje... jedino zbog cega mogu biti sretna su neki od mojih prijatelja i to onih pravih i moja obitelj... mogu biti sretna jer stvarno imam najbolje starce na svijetu... ali sve ostalo... neki ljudi ne zaslužuju srecu... mozda sam i ja medu njima... vjerojatno vecina misli da ne trebam biti nesretna nakon sto je proslo toliko vremena, ali ja si jednostavno ne mogu pomoci... ne mogu tako lako prijeci preko toga... 14 mjeseci ostavilo je golemi trag na meni i...nije tako lako... u tih 14 mjeseci bila sam istinski sretna, ali i veoma nesretna. zadnja 3 mjeseca su samo rutina.. zadnji put kad mi je bilo lijepo vani..za uskrs...poslije toga nijednom...mozda sam si sama kriva za tu rutinu i sve sto mi se desilo, mada neznam kako ni gdje sam pogrijesila..mozda je stvarno problem u meni... svi kazu da nakon kise dolazi sunce...ja ga jos ne vidim... tko zna... mozda ce i meni jednom zasjati... samo sto vise nisam tako optimisticna...
Post je objavljen 06.06.2006. u 17:00 sati.