Marketing
Logija druga
Morsko popodne i večerje 25.5.2006.
Stigli smo pred hotelski kompleks Dražica (ili mala Draga – da ne bi bilo zabune), a odsjeli smo u hotelu Vila Lovorka. Ljubazni recepcioner podijelio nam je ključeve, koji su bili vrlo teški (da padneš s njim u more, toneš bez problema, pa preporučam roniocima na dah) . Svi su bili zadovoljni svojim sobama, jer uspoređujući sobe ove i prošle godine, razlika je više nego ogromna. Razmjenjujući svoje oduševljenje po hotelu, netko je izgubio starku (Sanjica-param_pa_pam). 
Nakon kratkog odmora, uslijedilo je i prvo kupanje. Evo najhrabrije. 
Trebala je ogromna hrabrost za ulazak u vodu, jer putem na plažu naišli smo na dio hrabrih muškića koji su već isprobali salnitet (hladnitet) i odlučili se za bazen. Ohrabrio se i ostatak kokoši, dok je Ivana već daleko na horizontu. 
More je ovakvo
i ovakvo.
Pročulo se Krkom da se Koke kupaju, pa se broj kupača povečao. 
Kratak predah između namakanja (a nekima i sčvrknjavanja).
Većina nas se pretvorila u Indijance, promijenivši boju kože cijelog ili dijela tijela (hehe).
Takvi zakureni i slani (ukusni – hrskava i slana kožica) odvojili smo se teškom mukom od plaže i krenuli u hotel, da ne bi bilo – hej, pa grizeš mi rit (citat iz crtića Madagaskar).
Ogladnjeli od mora i sunca, zasićeni jegerom, jedva smo dočekali vrijeme večere. Skupili smo se ispred hotela gdje se nemilosrdno širio miris hranjivih tvari, a našeg kapelnika niti od osušenog korova.
Čekali smo,
i čekali
i čekali 
i opet čekali
, ali dočekali nismo.
Razularena i gladna rulja nahrupila je u hotel, bez predvodnika, trbuhom za kruhom. Uđeš u restoran i ne znaš kud bi gledao, kamoli grabio. Samoposluga. Raj za gladne Indijance. 
Negdje tjekom utaživanja gladi pojavio se kapelnik s dobrim vijestima – poslije večere fešta u vikendici gospodina iz Koprivnice.
Netko je dobio i večeru u krevet, ali površinski - ne dubinski. Bio je to skoro mrtav Indijanac – Dinko.
Dobra skwo Ivana pružila mu je prvu pomoć jogurtom u suzbijanju opeklina stečenih tjekom dubokog, dubokog sna na plaži.
Siti i nabrijani na vatrenu vodu i svirku (prizivanje kiše), krenuli smo prema spomenutoj vikendici.
Cijelim putem (čitavih nepunih 10 min) smo si guštali mile nam događaje,a kad smo stigli dočekalo nas je veliko iznenađenje – mrak, nema domaćina, samo mačke. Posjedali smo na štenge i zlovoljno gunđali . 
Sve je bilo mirno i ležerno, popraćeno zvukom tamburice,
(znaju oni svirati i u mraku)
bez glasnog ispoljavanja ljutnje sve dok netko nije shvatio da ne može dobiti svoj bambus jer nemamo čaše ( vino i sokove smo nosili sa sobom).
Donesi mi 20 čaša i ne zovi me više! Ne zovi me više!!!
Napokon smo dobili čaše i struju i dalje je slijedilo:
I Koke su zagrmile:
Koka pomagač
Sviralo se , plesalo, prizivalo kišu (zbog sutrašnjeg nastupa). Evo par podsjetnika.
Ki pravi pas!
Tulumarilo se i dalje, do dugo u noć.Putovanje do hotela (ili negdje drugdje) je bilo više nego zanimljivo.
Na obali, u gradu , po sobama – kako ‘ko. Eto.
A sad , reci što imaš bljedoliki ili zauvijek postani mrtav Indijanac!
Post je objavljen 06.06.2006. u 17:05 sati.