Marketing
sjećanje.....
ej ljudeki ... 
Ovaj post bu malo deprimirajuć ali nedam se da vam neće smetat ... Inače malo sam kopala po starim stvarima i pismima i tim uspomena iz prošlosti... među mojim pokušajima da se okušam kao pisac našla sam jedan sastavak... sastavak o jednoj osobi koja je meni u mom životu jako jako jako puno značila .... ali sada je više nema 
.... Evo odlučila sam da objavim taj sastavak ....
28.01.2004. Još spavajući dolazim u školu na svoj sat klavira . Psujući sviranje i učiteljicu , jer mi tako rano stavlja sat , sjedim na klupi ispred učionice . Već pomalo gubim živce , jer učiteljica (standardno) kasni ! Već sam mislila da otiđem doma , a onad vidim učiteljicu kako zaokreće iza ugla te dolazi u hodnik . Već se izdaleka vidjelo da nešto nije u redu. Učiteljica je samo zurila pred sebe . Kada je došla malo bliže vidjela sam što je sa njom . Učiteljica je plakala . Tihim , uznemirenim glasom mi je rekla : - Dora , dođi unutra moram ti nešto reći ! - Ja sam je samo blijedo gledala . Kada smo ušle u učionicu , ona je sjela u svoju kožnu fotelju te me pogledala očiju punih suza . - Dora ... - kako je samo mrtvo izgovarala moje ime , - ... učiteljica Ana je preminula ... Upravo su javili školi . - Tog trenutka moje noge su bile odrezane , moj cijeli svijet se urušio . Nevjerojatna bujica suza se slijevala niz moje lice . Nije moguće !!!! NIJE MOGUĆE !!!!! NIJE MOGUĆE !!!!!!! To je bilo jedino što mi je moglo doći do mozga . Moje srce kao da je bilo zdrobljeno ... Učiteljice žešto ste mi to učinili ??? Nekoliko minuta učiteljica i ja smo samo plakale u tišini . Onda je učiteljica mrtvim glasom rekla : - Danas nećeš imati sat ... - Ja sam se samo digla sa poda , kamo sam pala nakon što me učiteljica obavijestila o smrti jedine osobe do koje mi je u životu bilo stalo , te bez pozdrava izašla iz učionice . Ne znam kako sam došla do kuće , jer sam samo u glevi vrtjela slike u kojima se pojavljuje učteljica Ana. Znala sam već dugo vremena da je učiteljica jako bolesna , ali njenu smrt nisam očekivala .... Barem ne tako brzo . Učiteljica Ana bila je moja razrednica od 1. do drugog polugodišta 4. razreda . Tada je otišla na liječenje .... Dijagnosticiran joj je rak pluća . Zbog bolesti propustila je naš mali maturala ( školu u prirodi - Karlobag) Zadnji put kada smo je svi mi vidjeli bila je proslava našeg završetka 4. razreda . Izgledala je senzacionalno . A kada nas je ugledala samo se rasplakala . O , Bože zašto si tako nepravedan ????????Zašto si mi , odnosno svim mojim kolegama iz bivšeg 4.b razreda uzeo anđela koji nas je stvorio ???? Ta su mi se pitanja vrtjela po glavi . Kada sam stigla doma samo sam se poput duha dovukla do kreveta i tamo zarila svoju glavu u jastuke i počela neobuzdano plakati . Moja je mama probala nešto izvući iz mene ali smo je dobila još glasnije jecaje kao odgovor . Nakon dva sata plakanja i vraćanja u prošlost , smogla sam snage da se dignem i odem do kutije u kojoj sam držala sve slike . Uzela sam kutiju u krilo i dalje plačući . Sjela sam na krevet i počela vaditi slike na kojima je bio moj bivši razred sa učiteljicom Anom . Kada sam je vidjela kako mi se smiješi sa slika učinilo i se kao da je rekla : " Nemoj plakati ! Bog je tako htio !!! Uvijek ću vas paziti sa neba !!! " Ta me slika malo pribrala , pa sam shvatila da moram javiti prijateljima i prijeteljicama kojima je učiteljica predavala tu vijest . Nazvala sam Gabrijelu koja mi je samo rekla : " Daj Dora nemoj se zezat !!! " Onda joj je glas puko i čuli su se samo jecaji . Nazvala sam i Patriciju i Petru koje su jednako reagirale . Sav moj svijet kao da se urušio sa onim riječima : " Učiteljica Ana je premunula ... " Moj uzor , žena koja je od mene stvorila ovo što jesam , je mrtva . Ostatak dana koji mi je ostao do škole gledala samnjene slike i kasetu sa naše završne priredbe . U školu sam se jedva dovukla . Oči su mi izgledale kao dvije prevelike crvene jabuke , a i večini mojih prijetelja i prijeteljica oči su bile jednake . Taj smo cijeli dan mogli samo zuriti pred sebe , ali učitelji su valjda shvatili što je te se nisu obazirali na nas . Iza škole su stavili crnu zastavu koju je vjetar namotao oko stupa tako da je oblikovala križ... Ta zastava samo je pogoršala stvari ... Samo je više zabijala nož u ionako dovoljno probodena srca .... Nakon dva dana bio je sprovod . Moja generacija i generacija prije nas kojoj je učiteljica Ana predavala stajali smo sasvim blizu groba . Kada je svećenik završio svoj posao mi smo došli do groba i na učiteljičin lijes nabacali crvene ruže ( njene omiljene ) . Ja sam samo tiho izgovorila .... " Zbogom moj uzoru ... " A riječi su slijedile suze . Sada nakon dvije godine , ponovo se sjećam najgoreg dana u mom životu .... Sada samo na jednoj pilici u mojoj sobi stoji slika 1.b. razreda sa učiteljicom Anom , a ispred slike gori svijeća ....
Znam da vam ovo možda izgleda malo morbidno .... ali ... oni koji su ikad izgubili nekog ko im je predstavljao uzora u životu shvaćaju me ...
Post je objavljen 06.06.2006. u 14:37 sati.