Marketing
Ojla ekipaaaaaaaaaaaaa
Evo mene i prvog posta u šestom mjesecu :)
Prvo da vam se pohvalim da sam uplivala u jednu,za sad jeko dobru vezu,ta mala muška spodoba me osvojila i sam mogu reći DoDo in love 
Da da,tako da sam zbog toga jako happy i imam razloga da živim :)
Jučer smo bili na onoj dobrotvornoj tekmi u Maksimiru i bas je bilo zakon.Ona djeca koja su kruzila oko stadiona (iz krijesnice) su bila preslatka i fakat je vrijedilo otici.
Dja,a koja bu tema danas.............hmmmmmmmmmmmmm........pojma nemam.
Al evo frend SHORTY mi je rekao da pišem malo o gay populaciji.
Pa evo:
GAY
Muška i ženska homo-seksualnost, kao jedna od seksualnih orijentacija, definira se kao emocionalna, seksualna, fizička, romantična, duhovna sklonost i privlačnost prema osobama istog spola. Drugim riječima, poticaji na koje osoba erotski odgovara dolaze od osoba istog spola. Ženska homoseksualnost poznata je još i pod nazivom lezbijstvo.
UZROCI
Početna pitanja o uzroku homoseksualnosti vežu se uz razvoj znanstvenih disciplina. Ljudi su se kroz povijest više bavili odnosom prema homoseksualnosti, nego uzrokom. Homoseksualnost se je rjeđe tolerirala, a u pravilu je bila obilježena kao devijacija, grijeh ili bolest. Ukoliko homoseksualnost jest bolest, logično je bilo za pretpostaviti da svaka bolest ima svoj uzrok. Ta pretpostavka 19. stoljeća, bila je glavna motivacija za traženje uzroka homoseksualnosti.
Psihoanaliza je bila prva škola mišljenja koja se je sustavnije bavila uzrocima homoseksualnosti. Sam Sigmund Freud brzo je shvatio da nema smisla govoriti o prevenciji homoseksualnosti, odnosno o "izlječenju", ali je vjerovao kako homoseksualnost ima svoj uzrok povezan s ranim fazama života, odnosno sa traumatskim događajima u djetinjstvu. Kasniji razvoj psihoanalitičkih, ali i drugih psiholoških teorija interpretirao je homoseksualnost kao bolest koja nije urođena već je posljedica nekog poremećaja u razvoju osobe. Metode liječenja bile su različite, ali redovno iz psihijatrijske prakse i gotovo s nikakvim rezultatima. Ukoliko nije pomogao psihoanalitički tretman pribjegavalo se i elektrošokovima. Ne smijemo zaboraviti niti čitav niz tzv. alternativnih pokušaja liječenja koja su graničila s magijom i pukim praznovjerjem. Bez obzira na sve, niti uzrok, niti lijek nisu pronađeni. 1973. godine Američko psihijatrijsko društvo uklanja homoseksualnost s liste mentalnih bolesti i rasprave o uzroku prelaze u biološko-medicinske teorije.
Istraživanja provedena na tom području pokazala su neke biološke utjecaje na seksualnu orijentaciju. Najčešće se spominju prenatalni hormonalni poremećaji (npr. zbog stresa majke u trudnoći) koji se dešavaju prilikom razvoja embrija i mogu dovesti do nekih promjena u organizaciji mozga.
Paralelno s razvojem bioloških teorija razvijale su se i društvene teorije. Jedne traže uzrok homoseksualnosti u utjecaju okoline, ali ne nužno iz najranije faze djetinjstva. Druge tzv. rodne ili queer teorije ne bave se razumijevanjem uzroka (jer vjeruju da je to pogrešno postavljeno pitanje) već ih zanima društvena percepcija i konstrukcija homoseksualnosti. One prvenstveno govore o utjecaju zadanih društvenih normi na razumijevanje seksualne orijentacije i o problemima prihvaćanja različitosti. Upozoravaju kako je heteroseksualno ponašanje društveno zadana norma ponašanja prema kojoj se određuje što je normalno a što nije. Pravi se razlika između spola - koji nam je biološki zadan, i roda - koji je određen općeprihvaćenim pravilima i vrijednostima koje nameće društvo. I dok je spol fiksiran rođenjem, rod je fluidna kategorija koja se može mijenjati, pa tako niti seksualni identitet nije fiksan, nego pomičan.
Odgovor na pitanje da li se ljudi rađaju ili postaju homoseksualci zasigurno ne smije imati za cilj pravovremeno sprječavanje ili "izlječenje" homoseksualnosti. No čak i danas provode se različite terapije kojima se nastoji promijeniti homoseksualna seksualna orijentacija. Velika većina homoseksualaca, kada bi mogli, nikako ne bi željeli postati heteroseksualci i obrnuto.
Društveni odnos prema homoseksualnosti
Različita društva u različitim vremenima različito su se odnosila prema homoseksualnosti. Sama riječ homoseksualnost stvorena je u 19. stoljeću kako bi označila osobe koje imaju seksualne želje prema osobama istog spola. Od tada se i razne znanstvene discipline bave homoseksualnošću i slika koju danas imamo o homoseksualnosti uvelike je konstruirana na temelju čitavog niza metoda, praksi, analiza i informacija koje dobivamo od drugih. Vlastita iskustva i poznanstva s homoseksualcima najčešće su izostavljena iz stvaranja osobne slike o homoseksualnosti.
Često se spominje grčka civilizacija kao jedna od rijetkih koja je tolerirala homoseksualnost. Važno je istaknuti kako je među starim Grcima homoseksualnost bila potpuno drugačije shvaćena nego danas. U nekim polisima homoseksualnost je bila tolerirana i doživljavana kao uspostavljanje odnosa između mlađeg i starijeg muškarca. Seksualni užitak bio je muškarcima dostupan u raznim oblicima, pa tako i kroz homoseksualni odnos. Podjela seksualnih praksi nije bila svedena na muško - ženski odnos, već na odnos aktivan - pasivan. Dominantno ponašanje u staroj Grčkoj bilo je heteroseksualno, a homoseksualni odnosi bili su prihvaćeni kao proširen način postizanja seksualnog užitka.
Snažan utjecaj katoličke crkve koja je kroz povijest zastupala izrazito homofobične stavove svakako je doprinijelo osudi, pa čak i progonu, homoseksualnosti od strane društva. Crkva je homoseksualnost definirala kao grijeh. U samoj Bibliji postoji nekoliko rečenica koje osuđuju homoseksualnost, no homoseksualci vjernici često ističu kako se Evanđelje niti jednom riječju ne dotiče homoseksualnosti. Niti druge religije nisu bile blagonaklone prema homoseksualnosti, ali odnos prema njoj se razlikuje od religije do religije. Tako npr. islam koji drugačije shvaća pojam grijeha od katoličanstva, ne bavi se toliko sankcioniranjem homoseksualnosti. Današnji izrazito homofobični zakoni u nekim islamskim zemljama prije su rezultat protivljenja zapadnoj kulturi nego odraz vjerskih tekstova. Judaizam, temeljeći se na Starom zavjetu koji govori o sodomiji i grijehu, homoseksualnost doživljava kao potpuno neprihvatljiv identitet. Budistički nazor na svijet ne govori o pojmu grijeha, ali se distancira od homoseksualnosti ukoliko ju se, prvenstveno, doživljava kroz homoseksualne odnose koji u sebi sadrže požudu, jer se smatra da to može biti prepreka prosvjetljenju.
Posebno se treba osvrnuti i na nacionalsocijalistički režim A. Hitlera, u čijim je koncentracijskim logorima likvidirano oko pedeset tisuća homoseksualnih osoba (prave brojke se još uvijek utvrđuju). Na mnogima od njih vršeni su i biološko-medicinski eksperimenti. Upravo su događanja u poslijeratnoj Njemačkoj primjer društvene paranoje prema homoseksualnim osobama. Naime, nakon poraza nacizma raspušteni su koncentracioni logori u kojima su bili zatočeni i homoseksualci (označeni s trakama na kojima je bio nacrtan ružičasti ili crni trokut). Bile su potrebne samo dvije godine da se osobe koje su proživjele strahote logora ponovno nađu iza rešetaka jer je tadašnji novi, denacificirani njemački zakon i dalje predviđao zatvorske kazne za homoseksualne osobe.
Danas, počekom 21. stoljeća, odnos nekih društva prema homoseksualnosti bitno je drugačiji. Promoviranje ljudskih prava, znanstvene spoznaje da homoseksualnost nije bolest i sve glasniji glas homoseksualaca u javnosti doveo je do sve veće prihvaćenosti homoseksualnosti u društvu. Većina razvijenih zemalja ukinula je diskriminatorne, kaznene zakone. Seksualna orijentacija shvaćena je kao pravo na vlastiti identitet koji ne ugrožava druge, tako da danas čak i Ustavi nekih zemalja ne dozvoljavaju diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije. I u okviru vjerskih zajednica pojavile su se struje koje se s puno više tolerancije odnose prema homoseksualnosti. Ove godine po prvi puta u Nizozemskoj, homoseksualni brak je po pravima izjednačen s heteroseksualnim, a sve više zemalja omogućava registriranje tzv. zajedničkog kućanstva. Većina zapadnoevropskih političkih stranaka u svoje programe uvrštava zaštitu prava homoseksualaca, a odnedavno su gradonačelnicima Berlina i Pariza postali deklarirani homoseksualci. S druge strane, u Egiptu se upravo sudi grupi ljudi optuženih zbog homoseksualnosti. U nas, hrvatski Sabor još uvijek nije pokrenuo raspravu o registriranju zajedničkog kućanstva istospolnih osoba.
Adolescencija i homoseksualnost
Iako se seksualna orijentacija formira u ranoj životnoj dobi, homoseksualne osobe najčešće postaju svjesne svoje homoseksualne orijentacije u doba adolescencije. To je doba formiranja seksualnog identiteta, eksperimentiranja, a za neke i doba konfuzije oko istog tog identiteta. Za adolescente homoseksualne orijentacije, doba adolescencije znači najčešće period izolacije, zbunjenosti, straha od stigmatizacije, neuklapanje i nedostatak podrške vršnjačke skupine, obitelji, religijske zajednice. Život u zajednici koja pretpostavlja da su svi heteroseksualne orijentacije, ne pruža pozitivne modele takvim adolescentima, već upravo suprotno, najčešće tretira homoseksualnost nevidljivom ili posjeduje izrazito negativne, neprijateljske, homofobične stavove spram homoseksualnosti. Podaci mnogih istraživanja govore da su adolescenti homoseksualne orijentacije u velikoj mjeri izloženi, za razliku od njihovih heteroseksualnih vršnjaka, osjećajima straha, krivnje, srama, usamljenosti a samim tim podložni i većem rizičnom ponašanju (pokušaji samoubojstva, konzumiranje droga i alkohola, rizično seksualno ponašanje, napuštanje vlastitih domova). Zbog opravdanog straha od zlostavljanja, diskriminiranja i ostalih oblika nasilnog ponašanja, većina takvih adolescenata će sebe ili pokušati "promijeniti" (vjerujući da je to samo prolazna faza) ili će sakrivati vlastitu seksualnu orijentaciju, odlučujući se na socijalnu izolaciju i povlačeći se u svijet vlastitih interesa, hobija i sl. Rijetki su oni koji uspijevaju otvoreno i bez straha izražavati vlastitu homoseksualnu orijentaciju i živjeti u skladu s njom.
Homoseksualnost i roditeljstvo
Pitanje usvajanja i odgoja djece od strane homoseksualnog para i danas je kontroverzno pitanje. Dominira stav, zapravo predrasuda, kako takve osobe nisu sposobne odgajati djecu. Neke homoseksualne osobe imaju jasnu potrebu za roditeljstvom. Postoje primjeri homoseksualnih parova koji su se odlučili na usvajanje djece ili su nastavili živjeti s vlastitom djecom iz prethodnih heteroseksualnih veza. Provedena znanstvena istraživanja pokazuju kako djeca koja odrastaju u takvim zajednicama imaju normalan psihološki razvoj i dobro su socijalno prilagođena.
Homoseksualnost i AIDS
Osamdesetih godina ovog stoljeća u doba pojave HIV/AIDS-a, određene skupine ljudi identificirane su kao skupine sa rizičnim seksualnim identitetom i ponašanjem (gay muškarci, biseksualci, narkomani). Homofobija je odigrala važnu ulogu u načinu na koji su promatrana pitanja vezana uz HIV infekciju i AIDS. Gay zajednica je u prvoj dekadi pojave virusa HIV-a bila najviše pogođena i to je dalo povoda stigmatiziranju i diskriminaciji te homofobičnim tvrdnjama poput one da je "AIDS bolest homoseksualaca" i da je "AIDS božja kazna za homoseksualnost". Lezbijke su bile, kao i danas, na dnu ljestvice rizičnosti prijenosa virusa seksualnim putem, što ne znači da one nisu izložene riziku od prijenosa virusa seksualnim putem, već da je zabilježen vrlo mali postotak takvih prijenosa. Pojava epidemije AIDS-a uzrokovala je i velike promjene u životnom stilu i seksualnom ponašanju homoseksualne zajednice: većina je počela prakticirati siguran seks kao jedini način zaštite od virusa. Uloga žena u prijenosu HIV-a, u ranim fazama epidemije, gotovo da i nije smatrana važnom, a opasnost od heteroseksualnog prijenosa HIV-a bila je pri dnu ljestvice rizičnosti. Danas situacija izgleda bitno drugačije, preko 70% svih HIV infekcija u svijetu rezultat su heteroseksualnog seksualnog kontakta (WHO, 1996.). Epidemiološke statistike nam govore da je izloženost riziku od HIV infekcije povezana sa rizičnim seksualnim ponašanjem osobe a ne sa njezinom seksualnom orijentacijom.
BORBA ZA PRAVA HOMOSEKSUALACA
Na početku je bilo teško organizirati bilo kakva okupljališta osoba s istom seksualnom orijentacijom, i najčešće se radilo o barovima. Prvi gay barovi spominju se još u 18. stoljeću u Londonu, a Berlin je imao preko 30 gay barova na početku 20. stoljeća. Ta mjesta prvenstveno su služila za upoznavanje sebi sličnih osoba. Početak aktivnosti vezanih uz političko djelovanje dogodio se prvih godina 20. stoljeća u Njemačkoj, no izbijanjem prvog svjetskog rata, a zatim dolaskom nacista na vlast sve inicijative su u potpunosti ugušene.
Situacija u Hrvatskoj
U Republici Hrvatskoj postoje dvije registrirane i aktivne lezbijske organizacije: "Kontra" iz Zagreba i "Lori" iz Rijeke. Organizacije homoseksualaca, u ovom trenutku, još ne djeluju javno (iako neke inicijative postoje ili su tek u začetku). Prisutni su, odnedavno i neki pokušaji pravne regulacije položaja homoseksualnih osoba u Republici Hrvatskoj. Jedan takav pokušaj predstavlja prijedlog Ustavnog zakona o ravnopravnosti spolova (2001.) koji jamči slobodu spolne orijentacije kao sastavni dio prava na privatnost. Drugi pokušaj je dokument "Ravnopravno državljanstvo" donesen na Lezbijskom aktivističkom regionalnom skupu (2001.) koji za cilj ima unošenje antidiskriminacijskih mjera u pravni sustav. Ističemo da su ovo samo pokušaji koji još uvijek nisu rezultirali konkretnim promjenama. Društveno i pravno, seksualne manjine su u Hrvatskoj "nevidljive", diskriminirane i marginalizirane. Kao mogući prostor izražavanja vlastitog homoseksualnog identiteta ostavljen im je prostor privatne sfere, odnosno virtualan prostor (chatovi, web siteovi) i prostor provođenja slobodnog vremena, zabave.
Dominantno je mišljenje da je seksualnost, a pogotovo homoseksualnost, nešto o čemu ne treba javno govoriti već držati unutar "zidova vlastite spavaće sobe". No, u slučaju homoseksualnosti takav pristup održava diskriminaciju i stigmatiziranje homoseksualnih osoba.
Post je objavljen 05.06.2006. u 21:40 sati.