Još uvijek mi je negdje u glavi lebdjela slika Majinih sisa što su se na trenutak preko ruba potkošulje ukazale mojim očima. Trenutak koji je trajao možda ne duže od sekunde, urezao se u pamćenje dublje i trajnije od višednevnih, višesatnih pokušaja pamćenja kemijskih formula, ne bi li nekako na završnom ispitu izvukao dvojku i tako produžio ljeto i lišio se dodatnih zajebancija u obliku produžne nastave i popravnih ispita. Uvjeren sam bio da nije bio problem ni u meni ni u kemiji, kao kemiji, već u profesorici Ljudmili.
Ljudmila je bila ruskinja, koja je imala problema sa hrvatskim, često je ga je miješala sa ruskim, što je bar mene poprilično zbunjivalo, no Ljudmila je puno više od problema vezanog za poznavanje hrvatskog jezika imala problem izgledati kao žena, naime u njoj se puno više od ruskog i hrvatskog izmiješalo muško i žensko. Kad ju gledaš odostraga, nikada ne bi mogao pomisliti da gledajući ta leđa i te noge, gledaš jednu ženu. Prije bi pomislio da je u školu došao trener od Brzog da mu opravda sate, koje je izostao zbog ganjanja lopte i putovanja na utakmice.
Još više bi zbunjivao pogled na Ljudmilu sprijeda. Vidio sam ja, da ne bi bilo zabune, u životu svakakvih žena, ali ovako nešto još nisam. To što je u predjelu sisa bila ravna kao zelena ploča ispred koje bi stajala i kredom pisala formule po njoj, mogao sam nekako razumjeti, jer i mamina prijateljica Sanja, ona Sanja, koja radi u socijalnom, jer mama je imala dvije prijateljice Sanje, jednu što radi u socijalnom, drugu što radi u sudu. Ta mamina Sanja iz socijalnog je bila bez sisa, ali je ona imala glavu kao žena, Ljudmila nije ni to. Ništa na tome licu nije bilo žensko ili barem da malo liči na žensko. Znala je to izgleda i Ljudmila, pa je onda valjda da se vidi da je žensko stavljala na sebe više nego ogromne količine šminke, jarko crveno mazala usta, puno plavo iznad očiju, crvene fleke po obrazima, ali ni to nije pomagalo, ni tako natrackana nije ličila na ženu, prije je bila kao oni tipovi kakvi se znaju vidjeti u američkim filmovima u situacijama kada glavni junak, koji liči na muško, slučajno, jako žedan uđe u neki bar da se okrijepi i utaži žeđ, a ono u baru sve samo muški i to muški s kilama šminke na sebi. E, Ljudmila je izgledala manje žensko i od njih.
Brzi nam je rekao da je takva i da tako izgleda zbog toga što je čuo da se u mladosti bavila sportom, točnije atletikom, a u Rusiji, kaže Brzi, svašta rade sa ženama sportašima, nešto im daju da piju i onda one od toga što piju sve više počinju ličiti i biti kao muškarci, kompletno, jedino im kita nikada od toga što piju ne naraste, a sve to rade kako bi bile brže i jače, kako bi Rusija pokazala ostalima kako komunizam stvara ljude s nadljudskim mogućnostima. Nije mi se to činilo baš tako mogućim i tako vjerojatnim, ali Brzi se kuži u sport pa valjda zna.
Brzi je znao kako je i Ljudmila došla kod nas. Udala se za nekog našeg radnika, molera koji je u vrijeme socijalističko-komunističke trampe naftu za hotele, radio na izgradnji nekog hotela u Moskvi. Brzi misli, a i ja se slažem s njim, da vjerojatno taj tip za svog svog boravka u Rusiji nije bio ni minute trijezan, a ni poslije, jer oni trenutci kada bi se mamuran budio i kada bi vidio koga je sa sobom doveo i stavio si u krevet, tjerali su ga da se usprkos pucanju u glavi, hvata prve boce i vraća u stanje kada mu je sve lijepo, jer poznato je to, da je pijanom čovjeku sve lijepo i krasno. Čak sam i ja pomišljao na to da počnem piti dok učim kemiju, pa da tako u glavi izbrišem Ljudmilinu pojavu i napravim mjesta za formule.
Da je alkohol bitan u životu, pogotovo ljubavnom, odnosno u odnosu sa ženama, podsjećao me i Tomo, koji me je požurivao da produžim korak, kako bi stigli u dućanu kupiti crno vino, koje će nam večeras trebati za Anicu i Zdenkicu iz 2.a dopodnevne smjene, nakon što ih iz kina odvedemo u mrak.
nastavlja se….
| svira: ZZ Top - Blue Jean Blues |