Čuje se zvono na vratima,nitko ne otvara,ponovo zvono al odgovora nema.Očito nema nikoga,prisiljena je izvaditi ključeve sa dna svoje školske torbe.Ulazi I lupne vratima.Ulazi u sobu I baca torbu na pod,na hrpu s ostalima stvarima.Soba je razbacana,nije uvijek bila takva ,kao da je vise nije briga,ne mari za onom naruknicom koju joj je dala prijateljica,jednom…..dok je jos bila nasmijana…a sad lezi ispod časopisa koje više ne čita,ispod sloja prašine koja se dugo nije brisala.Prozor nije skroz otvoren,već samo napola tako da ispušta samo mali snop svjetlosti,I baš taj snop svjetlosti osvjetljava ono za čim ona poseže……..laptop…pali ga I čuje se kako se budi iz kratkog sna,još je vruć od prošlog puta kada je bila za njim……raspali muziku I uživa,tipka vrlo brzo I smije se,netko joj je nešto napisao,sretna je…………dugo sjedi dok vrijeme brzo prolazi,zabavno joj je,razgovara s drugim ljudima,priča im o sebi…pokušala je nagovorit oca da joj kupi kameru,ali nije uspjela……neumorno tipka vec satima,odavno se nije smijala,I upravo se smije….poznaje dosta ljudi preko intreneta,ali nikoga ne zna osobno..Onu činjenicu da možda netko laže potisnula je duboko u svojoj glavi…..povjerava im se,a ono što ne zna je da se povjerava zapravo uređaju,da joj uređaj odgovara,iako je s druge strane druga osoba,ne vidi mu izraz lica dok govri tj.piše….možda se pokvareno smije dok joj piše slatke stvari,al možda je I dobar….ona nezna što je od toga,ona ga zamišlja onakvim kakvog želi I zadovoljna je time….sestra joj ulazi u sobu,al ne javlja joj se….ne komuniciraju vec duže vrijeme,kao da su neznanci.Ona ima svoj laptop I muziku I to joj je dosta.U dnevni boravak ne ide često,dosadno joj je…..al nije svjesna da je polako zaboravila kako je pričati s drugima,smijati se I čuti osmijeh drugih….polako se zatvarala u sebe,nije isla vani,ni na kave s prijateljima…..postala je vuk samotnjak ali sa laptopom.Nije uvijek bila ovakva,ovo je bilo slučajno,bezazleno je počelo,prije je laptop bio u prašini,jer nije ga koristila a sad…..znatiželja je ponekad dobra ali ne uvijek.Kad ga je prvi put upalila nakon dugogodišnjeg zimskog sna,otišla je na internet,nije voljela igrice pa joj je internet postala zanimacija u slobodno vrijeme…išla je na razne stranice,forume o glazbi gdje se upoznavala s drugima…..svidjelo joj se,inače nije se znala dobro izražavati I ponekad se ustručavala reći svoje mišljenje tako je ovo bilo puno lakše….puno jednostavnije,samo klikneš jednu tipku,ne rumeniš se I ne znoje ti se dlanovi….tako je I upoznala njega,vrlo sličnog sebi,razgovarali su satima,I nabijala je roditeljima račun…sve je bilo dobro,sama u svome svijetu,u svijetu sreće….možda se bojala da je stvarni svijet ne povrijedi,pa je nastavila s njim razgovarati….nije znala da kraj njega prolazi svaki dan…..a da ga ne primjećuje…..polako se u njoj budila želja da ga upozna,zanimalo ju je kako uzgleda,kako izgleda osoba u koju se zaljubila preko poruka….dogovorili su se I našli,shvatili su da se poznaju…iznenadila se,nije njega očekivala….bilo joj je čudno,al kad su počeli razgovarati,uvidjela je da je to on,I da je govorio istinu,al moglo je biti puno drugacije,valjda je imala sreće…..nije više visila toliko na internetu,jer puno je drugačije s nekim se smijati I pričati u živo….ljudi su drštvena bića….nisu rođeni da budu sami nego da se druže….kompjuter može zamjeniti rijeći ali ne I osjećaje…….
Post je objavljen 05.06.2006. u 12:45 sati.