Marketing
50-ti dan i pljusak kiše
Šetajući plažom pogledao je u nebo jer je naglo nestalo sunčeve svjetlosti. Nije navikao da šeta plažom bez sunca. I vidio je sive oblake koji nisu obećavali ništa dobroga. Dapače, par munja je proparalo nebo i naglo je zagrmjelo. Od siline zvuka se stresao. Pogledao je oko sebe i bio je sam. Nigdje nikoga, stope su postojale sve manje u daljini. Nije mogao nazrijeti vidi li se još koji par ili ne: samo je vidio nešto u pijesku. Novi udar groma ga je opomenuo da je vrijedno skloniti se: uskoro će nebo iskaliti svoj bijes. Potrčao je i potražio zaklon u šumi koja je srećom bila dom plaže. Kleknuo je na pijesak i pokrio se sa par širokih listova koji si učinili uspješan štit. Jer oluja je nadolazilo, samo je bilo pitanje kada. Znao je da neće morati dugo čekati. Još jedan prasak i počele su krupne kapi kiše, da bi se već nakon deset minuta nebo spojilo sa zemljom. Nebo je ovaj puta bilo jako, jako ljuto. Znao je da mora sačekati da pljusak prođe: nema druge. I uvijek je u sebi ponavljao da poslije pljuska uvijek i obavezno dođe sunce. A Suncu se veselio, volio je njegovo svjetlo, volio je njegovu toplinu koja mu je milovala tijelo. Volio je stope kraj sebe, stope koje bi se brzo osušile u pijesku. Osjećao se sigurnijim sa parom stopala pokraj svojih. A večeras je bio sam, snažan pljusak je izgladio pijesak i sve prijašnje stope su nestale. Svjestan je toga da mora početi od početka. Da mora opet ostaviti prvi trag kao i prije pedeset dana. Korak po korak.
Pljusak je prestao jednako tako kako je i počeo, a u brzo je sivo nebo zamijenilo sunce. Izašao je iz svog skrovišta i počeo hodati po svojoj pješčanoj plaži. Nije ni primijetio kada se kraj njegovih stopa pojavio još jedan par. Osmjeh mu je ukrasio lice, šetnja se nastavila. Bilo ih je dvoje. Ne sam, ne on. Dvoje.
Tek dvoje ima smisla….
Post je objavljen 05.06.2006. u 02:20 sati.