Marketing
GOLA U SEDLU
Evo novog lunaparka u gradu.
Klinci misle da služi za zabavu. Roditelji znaju da ne služi. Nego zapovijeda: «Daj novac! Daj novac!»
Klinci su nježne duše i poslušat će svakoga i bilo koga. Osim vlastitih roditelja.
Zato bi ovima bilo pametnije da odustanu od dosadnih prodika i da se drže jednostavne zadaće, koju im je priroda namijenila. A to je otvaranje novčanika. Glasi mudrost, koju sam nedavno pročitala. U očima tete zaposlene na blagajni lunaparka.
Pisalo je još – da se mogu oprostiti od one velike staklenke pune kovanica, kao i od svog tajnog crnog fonda.
Ali, to sam znala otprije.
Čim sam čula za novi lunapark, unaprijed me obuzeo jak osjećaj oplindranosti.
A onda sam pomislila: «Pa što? Neću se valjda spustiti na razinu onih groznih majki-škrtica koje polude čim djeca spomenu lunić? Kad ja poludim, sama ga spomenem, prva. I odmah ih vodim tamo.»
Ravno na najuzbudljiviji dio ponude: turbo-twister!
Vrtoglavi usponi, nagla poniranja, upoznavanje sa centripetalnom i centrifugalnom silom. Poučno i poticajno. Potiče na vrištanje. Tokom cijele vožnje. Moje klinke vrištale su i poslije:
«Upomoć!!! Mama nas hoće ubiti!!! Mrzim lunapark!!!»
Zapomažući, trčale su u zagrljaj tatici. Tatica je čekao na parkiralištu. Nije htio ni prismrditi u lunić. I njega je majka u ranoj dobi odvela na turbo-twister. Eto, tako se to radi!
Pri izlasku, odaslala sam dugi, trijumfalni pogled gramzivoj teti na blagajni.
A onda mi je oko zapelo za tu stvar.
Zapravo, bilo ih je više. Izgledali su kao pravi – Jamahe, Honde, Kawasakiji. Svi, koji su nekad davno palili moju pubertetsku maštu.
Promatrala sam ih i pitala se - kako sam uopće ikad mogla poželjeti da zajašem takvu glupost na dva kotača? Sada – ne bih, niti da mi netko plati.
«Big bajk in ful spid! Prva vožnja – besplatno!», zaorilo se u taj čas iz razglasa.
Izabrala sam Yamahu, kažu da dobro leži u zavojima.
Vožnja je, dakako, virtualna. U realnom smislu vozio se samo moj nos, lijevo-desno, duž ekrana ponad upravljača. Ali, kako se vozio! Dvjesto na sat! Bila je to uživancija, koja izmiče svim pokušajima deskripcije. Nirvana je slaba riječ.
Prošla su već dva tjedna, a lunapark je još u našem gradu. Sadržaj staklenke odavno je prošao kroz male, pohlepne ručice tete na blagajni. I moj crni fond isto. Sad potkradam svoju obitelj. I samu sebe.
I? Jesam li rekla? Da se osjećam oplindranom, čim čujem za lunapark?
Da, rekla sam! I što sam rekla, to ću i učiniti!!!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 05.06.2006. u 08:08 sati.