Whatever.
Znate kaj mrzim?
Mrzim kad ljudi idu na Urbanov koncert, a ja moram sjedit doma.
Uz šalicu uber jake crne kave i latinskim.
I bilogijom. I matematikom.
I kemijom.
I lektirom od koje nisam pročitala ni jednu, pa imam dva komada koje moram ispravljat.
I povijesti. Koju pišemo cijelu godinu.
I mrzim kad se moram bedirat kad skuzim da je pol Hrvatske već skoro pa gotovo sa školom, a mene čeka još brdo predmeta.
Divno.
I kad shvatim da mi je mozak u totalnom vakuumu i da nisam sposobna složit normalan post.
Eto.
Besciljno do bola.
APDEJT...
ili ti poludit cu u ovoj školi.
Nakon cijelog vikenda učenja i NE izlaženja van i NE visenja sa frendovima po kvartu i SAMO SAMO SAMO beskorisnog štrebanja, mislim da su mi sve moždane stanice otišle u vječna lovišta.
Zajedno sa živcima.
I sad se tu ubijam, dok vani sunašce sija i svi se šeću po onoj jednoj ulici u Pazinu.
Ma divno.