5 je sati. ujutro. provela sam čitavu noć budna. u svojoj sobici. tek sam sad ugasila svijetlo i vidjela da je dan. vi svi spavate. zasto ja ne mogu!!!? sunce se pojavilo na mom zidu. upravo sada. ovaj tren. i ja sam to vidjela. a meni čitavo tijelo trne od umora i nezgodnog položaja u kojem sam.
u zadnje vrijeme sam počela mrzit jutra. prije sam ih obožavala: predstavljala su mi novu priliku novi početak u kojem ću moc ispravit ono od jucer. i prekjucer. i prekprekjucer. nikad to nisam ucinila ali postojala je nada da mogu i željela sam to učiniti doduše, nisam učinila jer se nista nije moglo učiniti: riječi su već bile izrečene, djela učinjena, umovi zamršeni. no sada sam se pomirila sa svim tim sivilom i odustajem čak i od mastanja za nečim boljim. bojim se da je tako. očito se ostvaruje moja najveća noćna mora-ODRASTANJE i ja ne mogu protiv toga. bojim se da ćete me za nekoliko....... gledati kao nekakvu odraslu osobu. ne mislim odgovornu-to nikad necu bit, nego onako, kao osobu koja nema sposobnost diviti se listu kako pada s drveta u jesen, i čuditi se kako nešto, što bi trebalo bit znak odumiranja može bit toliko savršeno i toliko pozitivno utjecat na osobu. to je mene kao malu baš zanimalo. kad bih barem bila mala.........kao moj nećak, najveće savršenstvo koje su moje oke ikada vidle. on spava sad tamo u drugoj sobi (moja seka je na desetoj godišnjici mature) uskoro će se probuditi moji starci će mu dat mlijeka, pojest će ga, i opet spavati. oko 8 će se opet probuditi. i onda će gledat po stropu sobe i smijat se lusteru. onako iskreno, sa čitavim licem, tako da mu se kapci malo zatvore. pa će se derat vrištat sam sa sobom, pokušavat doprijet rukicama negdje gore, prema nebu. onako, kako to djeca znaju: iskreno. smijat će se stvarno smješnim stvarima, a ne onima na temelju predrasuda.
ne znam zas ovo pisem nema veze.. ljudi bez brige nisam depresivna samo malo umorna i melankolična. i sto god rekla: nemojte mislit da mi je neki veliki zajeb u životu: ovo su samo moje teorije i teze. neam namjeru pisat u depresivi
bila sam vani do 12-na hladnom pivu bilo je dobro, ali sad mi neprestano zuji u uhu. tata će me ubit-opet sam kasnila.
ajd vidimo se (ak me bude bilo)
Post je objavljen 04.06.2006. u 05:27 sati.