>klik<
- Oh ne opet. A taman je gotova večera. - uzdahnula je majka. Svjetlo je lagano zatitralo, plava žarulja iznad vrata upalila se trepereći. Otac je slegnuo ramenima, ustao, skupio novine, u tišini zatvorio prozore, navukao sivo odijelo i kapu i izašao van. - Gdje ti je brat? - upitala je majka dok sam na brzinu skupljala stvari i trpala ih po ormarićima. Brat se igrao u susjedstvu, čula sam ga kako skače po stepenicama. Već se i on naviknuo na takav ritam života.. stalno između.. Nekoliko trenutaka poslije na vrata je došao službenik Jezgre. Bio je bezličan kao i onaj koji nas je doveo u ovaj stan. Naš stan. Možda je to baš taj isti - toliko sam ih već vidjela da stvarno više ne pamtim. Na znački se ljeskala oznaka, 1537B. Majka mu je kimnula. Ustaljena procedura.
U daljini se čula potmula grmljavina. Negdje daleko palila su se crvena svjetla. Prolazili smo autobusom kroz grad. Na kućama su se užurbano zatvarali prozori. Mi smo stanovali na periferiji pa smo uvijek bili među prvima koji su odlazili. Bageri su rastavljali kuće, slagali ih uredno u kamione koji su ih odvozili. - Kamo ih voze? - pitala sam kad jednom službenika kad sam bila mala. Objašnjenje koje je uslijedilo bilo je previše za mene. - Na sigurno. - rekao je tata. Spuštao se sumrak. Grmljavina. Uvijek grmljavina.
Prolazimo kraj zgrade Ekspresne pošte. Neki neredi. I gomila sivih ljudi iz Jezgre. Poštari se bune, ne žele ići. Siva masa ih bez riječi gura u autobuse.
Gledam kroz stražnji prozor. U daljinu, prema mjestu gdje smo stanovali. Od moje nekadašnje ulice sad je ostala samo poljana s tu i tamo pokojom hrpom smeća. Smeće uvijek ostane, nije bitno, kažu mi. Ljudi kraj mene pričaju o terorističkim napadima. Ne mogu sad razmišljati o tome, gledam nebo u daljini, polja potočnica koja se šire mojim nekadašnjim kvartom. Tu sam stanovala pred.. pred nekoliko odlazaka.. Blještavo plave tratinčice. Nebo polako gubi boju, grmljavina je sve jača. Kroz misli razabirem djeliće razgovora - kako su nove sigurnosne službe bolje od onih starih nesposobnjakovića. I opet nešto o teroristima i napadima na nas. Ceste su sve šire.
Polako milimo kroz centar grada, kolona autobusa i kamiona slijeva se sa svih strana. Prolazimo kraj zgrade Jezgre. Službenici izmjenjuju papire, popise putnika. Uvijek ista papirologija. Čekanje u redu na broj.
Jutros je ispod mog prozora prošla povorka.. maškara. Gledala sam ih krišom i smijala se. I čudila. Nosili su mačeve, ogromne čekiće, koplja, sjekire. Neki su bili zeleni, neki plavi, izvikivali su bojne pokliče, pjevali. Vukli dvoglavog diva kojem ni dvije glave nisu pomagale da bude pametniji. Majka je komentirala kako neki stvarno imaju vremena za svašta, te neke čudne igre. Otac je slegnuo ramenima.
Dobili smo broj svog skloništa. Ostavljamo četvrtasto sivilo zgrade Jezgre iza sebe. Tatin prijatelj, švercer kavom, pričao je kako su neki njegovi bili u drugim državama. I kakvih sve čudnih stvari ima tamo. Drukčije zgrade, jezici. Nemaju takvu Jezgru koja sve prati, manja je i bliža nama. Ministar unutarnjeg uređenja i upravljanja prostorom brzo se pojavio u svim novinama i demantirao takve priče objasnivši zašto je baš naše najbolje. Teške riječi. Centralna kontrola, stabilnost. Pomalo mi je zlo od tih priča. I od ljuljanja autobusa. Selim se na zadnja sjedala, tamo ima više zraka.
Prolazimo kroz centar, tu su kuće još u jednom komadu. Oni uvijek zadnji idu, komentiraju suputnici. Imaju veze u Ministarstvu, šuška se. - Da, a zašto su onda njihove kuće manje od naših? - pitam ih. Ošinu me pogledom, no ne govore ništa. Bližimo se cilju.
Grmljavina je zaglušujuća. Stigli smo. Veliko metalno sklonište. Negdje u dubini ogromni strojevi tutnje zvukom kojeg poznam cijelog života. Samo je sad jako blizu. U daljini se začuju fanfare. Uvijek sam mrzila sam taj zvuk. Ulazimo u mrak. Nebo je poplavilo tik prije sumraka.
Na ekranu su titrala slova. Please wait while Windows is shutting down.
-- silly moi
Post je objavljen 04.06.2006. u 00:00 sati.