U kutu sobe,u tišini,
sanja na javi...
Buka u glavi,
od vremena prošlog ,
dana plavih,
onih pravih...
Pitanja sto...
I još više...
A vremena malo,
SVE MANJE...
I pita se...
Kuda ?
Kako ?
Zašto...
ovako?
Vrijeme je prošlo.
Ništa nije stigo'...
Tek se digo'...
Otvorio oči....
Odredio kuda poći...
I prijatelje našo' prave.
Sad kad je spreman poći ...
U tamu noći...
Neizvjesnosti i borbe
I noći plave...
Došao je do kraja...
Neprimjetno...sve do raja...
A da nije stigo',
ni probuditi se...
Od snova zarobljen.
Koliko imamo vremena i koliko razmišljamo o našem životu,prioritetima,
stvarnim vrijednostima?...Koliko uopće mislimo i kontroliramo život koji
živimo?...Da li smo stvarno postali roboti...koji na kraju kao i svi roboti
završe u starom željezu ...prazni,neupotrebljivi,ništavni i čije to mi
živote živimo?...Ili samo sanjamo?
Gdje su nestali topli,osjećajni ,nježni,dragi,dobri,suosjećajni,pažljivi,
brižni,vedri,srdačni................ljudi u nama?
Tako fale ljudi u nama ...i tako ih je malo u
ovom stvarnom zemaljskom svijetu ...sve manje!Zato smo ,vjerujem,
u našoj blogosferi da otkrivamo,nove i slične ljude i "svjetove" u ljudima
slične našima...da nadoknadimo ono što nam nedostaje u zemaljskom...
mislim da je to i moguće...a vi?...Što mislite vi?
Post je objavljen 03.06.2006. u 23:21 sati.