Budjenje u Nariti kod Tokya proteklo je uobicajeno. Ustajem prije Simketa preteknuvsi budjenje satom. Lupam mu po dogovoru na vrata sobe. Javlja se i otvara. Vidim snen je i nekako razabire da sam to ja. Sve mi krivo vidjeti ga u ovakovu stanju. E, bas sam neki. Ok, doci cu za pola sata. Valjda cemo stici sve obaviti do polaska aviona u 11:10.
Odlazim u svoju hotelsku sobu, koja je do njegove. Ispruzim se onako obucen, mada bos, na krevet. Uzmem daljinski i palim televizor. Gledam neke vijesti sa svih strana svijeta kao neki gemist na engleskom i japanskom. Vidim da je pocela sezona harikena i da vec ima prvih zrtava i steta. Mislim si kako bi u tim turbulentnim kretanjima u atmosferi moglo biti i zanimljivih letova. Proslo je dogovorenih pola sata i ovaj puta je izasao iz sobe spreman i zalizan kako treba. Idemo na dorucak. Restoran Nikko hotela u Nariti mi je vec dobro poznat. Prolazim svedskim stolom i biram kako mi se sto svidja. I opet oci imaju prednost. Znam da ne bi smio ocima, neko nekako razumom i po potrebi, ali ja sam od malena vizuelni tip. I opet sam natrpao previse. Cak sam u doljevanju mlijeka na mussle pretjerao. Prolijao sam po podu. KLimam glavom uz neugodnjak. Neznam sto cu. Nisam jos pravo ni snasao kad se stvori jedan Japancic. Vidio je to odmah i nosi neku krpu ili nesto slicno. Ja njemu: 'I'm Sorry about this.', a on nekako sretno uz osmjeh mi uzvraca i govori nesto. Nisam bio ni u stanju razumjeti sto, vec sam upio samo onaj osjecaj sto se njime stvorio. Bio je sretan sto moze pomoci, mada mu je to posao. Ostadoh pomalo jadan na sebe punih tanjura s kojima sam pretjerao. I opet sam sreo divna covjeka i opet ucim zivot. Ljudi moji, vrijedi zivjeti, makar i za ovakove divne sitnice sto zivot cine lijepim. Pojeo sam sve, jer nebi bio red ostaviti. A i bilo je dobro, mada puno.
Odlazimo Simke i ja ponovo u svoje sobe. Spremamo prtljage i odlazimo u predvorje. Tamo smo mogli odmah cekirati prtljage za let cak do Zagreba. Na taj smo nacin smanjili guzvu prije polijetanja na aerodromu. I nama je tako puno lakse.
Na kontroli pri ulasku sam prosao, ali su trazili ponovni pregled torbice sto je nosim sobom. Imao sam sprej za tijelo, kojega ustvari nisam ni koristio, a ponio ga samo zato sto se to obicno treba ponijeti, a njima je to bilo sumnjivo na dubinskoj slici. Mozda im se cinilo kao neka eksplozivna naprava. Dobio sam jos jedan lijepi japanski zig u putovnicu. Cekamo polazak u avion. Kupujemo neke sitnice. Vise Simke nego ja. Nisam imao vise jena. Tek sam kupio neki sok i zeleni caj. Toka zelenoga caja sam se ovje u Japanu stvarno puno napio. Cak mi se poceo i svidjati. Pio sam ga prvo sto sam znao da je to dobro, a i kada sam bio jace zedan. Na kraju sam ga pio jer sam poceo dobivati potrebu. Hm?
Zarulao je boing 777 i evo nas pot neba. Bila su neka upozorenja koja ja ustvari i nisam dobro razumio. Simke jos manje. On je mene povremeno koristio kao prevodioca. Zamislite, ja pa prevodioc. Ustvari vec sam pomalo govorio engleski, kao da mi je to normalno. Vrlo brzo smo se utalili na visini preko 10.000 metara. Gledam film, pa igram neke igre, pa pratim let i sve to na malom ekranu ispred sebe. Spavanja u mene nema. Dan nam traje cijelo vriejeme puta. Krenuli smo u 11:10, a u Paris stigli popodne oko 16:40. Sedam sati smo usparali na vremenskoj razlici od sedam sati.
Vec prvi kontakti na aerodromu Charles de Goule pokazuju veliku razliku prema onome u Japanu. Svi su nekako usporeni. POlako se krecu, sporo rade i nekao sporije razgovaraju. Vidim grupicu Japanki, koja je tu na proputovanju. U njih je sve nekako zivlje. Smijese se, a i poreti su im brzi i zivlji. Govore tijelom. Ovi domaci, su kao u nekom usporenom snu. Simke odlazi kupiti neke sokove, jer smo zedjali. Stoji u redu samo da plati, jer je sve vec odabrao. Onaj na kasi nije da ne radi, ali kao da mu je to usput i kao d mora. Izislo je to i brze nego cesto u bas, ali je jos u mene svijze sjecanje na japanski nacin takovog posla.
Odlazimo na cheking, jer smo bording obavili jos u Nariti. I opet onaj spraj je bio problematica, pa sam ispricao covjeku osiguranja na aerodromu pricu iz Narite u vezi toga spraja. Nekako lako ulazim u razgovore s vrlo ozbiljnim ljudima. Obicno ispadne dobro, pa se cak oni malo oraspoloze.
IMao sam problem sto nakon toga chekinga nema vise toileta. Trpio sam do ulaza u nas avioncek i atako odmah pitao za dozvolu prije leta. Smio sam, koje srece.
Digli smo se s Charles de Goula i vidim lijepo vrijeme uz oblake poput ovcica. Kako vrijeme ide sve ih je vise. Nakon oko sat leta vidim neke cudne oblake kako strse iz oblaka. Tu vise nama prekida, jer sve su oblaci, a mi iznad njih. To sto strsi su vrhovi Alpa. Zanimljivo. Oblaci poprimaju neku sivu boju. Sve je u nekoj izmaglici. Vidim kako ogromna masa toga sivila oblikuje neki vrtlog. Letimo iznat toa i to traje, traje... Dolazimo polako i na drgu stranu vrtloga, ali sivilo ne prestaje. Moramo uroniti avionom u to, jer ocito ovaj let ima odredjen kraj. Avion podrhtava. Usli smo u neku gustu bijelu maglu. I to traje, traje, traje.... Sada se vec pitam dokle ce to. Znam da postoji tehnika, ali mi se konstantno spustamo. Ne moze to u nedogled. Znam da tu negdje i Sleme treba biti. Nece ovaj valjda pogoditi. Vidim da su upaljena i zmigava svijetla aviona. Spustamo se, ali kamo? Ja nista ne vidim osim sve bijelo i krila aviona s zmigavim svijetlima.
Odjednom vidim ispod sve crno i onda neka svijetla. Tamo nesto dalje vidim i puno svijetla. Zakljucujem da smo stigli blizu Zagreba, ali ne prepoznajem Goricu. Vidi m da smo izasli u podrucje grada od strane Zapresica. Cudan neki smjer. Tu aerodromske piste nema, a mi smo vrlo nisko. Vidim da se pilot ne dize, jer bi zacas bio u oblacima i opet se nista nebi vidjelo. Vozi on ovu napravu skoro pa po kotacima. Propinje se pa spusta. Provlacimo se kroz onaj mali prostor sto ga ne zakrivaju oblaci svojom visinom. Naginje se lijevo i desno da uhvati pravac. MOra se ova letilica nekako gobati. Bilo nam je ko na zdrijepcu. Ja savo tolo sam sebi, a kao njemu pilotu u sebi govorim: 'Dizi ovo, sto si zapeo.' Dojahali smo tako do mjesta gdje se ostro lijevo zaokrece. Prepoznajem goricku cestu. Casak i vec rulamo po pisti. Skvadra u avionu udarila u pljesak.
Izlazimo iz aviona, a vani kisa i vjetar. Sad mi je sve jasno. Pa nije jednostavno letjeti po ovakovu vremenu. Zasluzio je pilot pljesak.
Od mojih nitko nezna kada tocno dolazim. U japanu su mi se ispraznile baterije u mobitelu, a tamo imaju drugacije uticnice, pa sam ostalo s neupotrebljivim mobitelom. Tako nisam mogao javiti da sam stigao. Pokusao je Simke doznati kada mu ide bus za Bosnu, ali nemamo odakle. Posta u devet navecer vise ne radi. Upucuje nas dezurna na posti, koja samo tamo postoji, a ne i radi, da kupimo karticu za govornicu tamo gdje se jos u ovo vrijeme ipak prodaju novibe. Kupili smo za 30 kuna. Nalazimo govornicu i zovemo informacije da nam daju broj telefona od autobisnog kolodvora za informacije. Dobivamo 060 .... itd. Zove Simke i javlja mu se glas da nije dozvoljen broj. Zovemo opet 988 i doznajemo da se sa govornice to ne moze. Rekoh divno, imaju broj za informacije koje se ne moze dobiti sa govornice. Da, pa da, pa nije ovo Japan. Jos se nisam privikao.
Prijatelji drage uhvati sam malo vremena ovdje izmedju kola turnira u Cormonsu i dao dusi oduska i napisah ovo. Nesto me uhvatio san i odspavao sam na stolcu, pa se pridigao i evo me uz internet.
I sve vas opet pozdravljam od srca i voli vas vas Mladen
Post je objavljen 03.06.2006. u 17:48 sati.