Pregled posta

'Posljednji Stipančići'

Vjenceslav Novak: 'Posljednji Stipančići'

FABULA

Stipančići su bili bogata patricijska obitelj iz Senja, koja je tridesetih godina 19. stoljeća osiromašila. Članovi su te obitelji otac Ante, majka Valpurga, sin Juraj i kći Lucija. Bogatstvo je stekao Antin otac baveći se trgovinom, pomorstvom i vinarstvom.

Ante, međutim, nije bio u sposoban zarađivati, nego se radije bavio politikom misleći da će na taj način, pomoću političke moći, zadržati stečeni ugled i bogatstvo. To je bio pogrešan korak jer je u svim tadašnjim političkim previranjima uvijek bio na pogrešnoj strani.

To je bilo vrijeme nakon napoleonskih ratova kada su se vodile borbe između pristaša mađarskog građanskog nacionalizma, hrvatskog feudalnog domoljublja, njemačkog tradicionalizma i začetaka Gajevog narodnog pokreta. Ante Stipančić je nastojao odviše uskogrudno zadržati samo svoj povlašteni status te je u tom smislu često mijenjao političke saveznike, da bi na kraju završio prezren i odbačen od svih.

Kako je griješio u politici, tako je griješio i u vlastitoj obitelji. Prema patrijarhalnom običaju, sve je nade i sve svoje neostvarene malograđanske ambicije uložio na sina Jurja za čije je školovanje u Beču malo pomalo rasprodao svu naslijeđenu obiteljsku imovinu. Međutim, iako po prirodi pametan, Juraj je rasipnik i lijenčina koji, umjesto da uči, troši novac na provode i zabavu prikazujući se u pismima ocu u lažnom svjetlu, odnosno onako kako bi ga otac želio vidjeti i kako ga je odgajao od malih nogu. Za Luciju, nažalost, novaca više nije bilo.

Prvi ples na koji je otišla i koji je u njoj razbudio želju za životom bio joj je ujedno i posljednji. Za društveni život potrebni su novci, haljine, cipele, knjige o kojima se može razgovarati, ali od svega toga nema ništa jer cijelo bogatstvo odlazi na Jurja i Antine promašene političke poteze. Ni to nije sve, jer ne samo da si ne može priuštiti odjeću, već joj otac, koji nikad s njom nije emotivno razgovarao, određuje i što da čita i govori, kako da se ponaša i misli. Jedina koja razumije Luciju je njena majka Valpurga, ali ona je nemoćna pred autoritetom svog muža.

Naposljetku, Ante, prezadužen i razočaran u sina, umire 'od srca' i to je početak konačnog kraja obitelji Stipančić. Nedugo nakon očeve smrti stiže na kratko kući Juraj nastojeći izvući od majke novac za pokriće svojih dugova. To će mu na kraju i uspjeti te će im odnijeti i zadnji novčić, nakon čega će Lucija i Valpurga morati odseliti u manju kuću. Prilikom svog posjeta Juraj je doveo iz grada i svog prijatelja Alfreda, otmjenog gradskog zavodnika koji je u roku tih petnaest dana uspio zavesti i Luciju. Nakon njihovog odlaska Lucija je počela pokazivati znakove tuberkuloze, što je Valpurga povezala sa žalošću zbog Alfredovog odlaska. Kako bi odobrovoljila kćer, Valpurga je sama počela slati kćeri lažna pisma u kojima joj Alfred stalno ulijeva novu nadu.

Što je još gore, ta pisma su odvratila njihovu pažnju od jedinog čovjeka koji je zaista volio Luciju, gradskog siromaha Martina Tintora. On je Luciji i slao ljubavna pisma, ali od stidljivosti nije čak ni napisao svoje ime već samo inicijale, M. T. Kao siromašni đak, bio je poslan u sjemenište, ali ni tamo nije mogao prestati voljeti Luciju. Kad odlučuje zbog te svoje ljubavi napustiti svećenički poziv već je prekasno. Lucija je na samrti i umire na njegovim rukama nakon što je prije toga otkrila sve o lažnim Alfredovim pismima. Martin se potom zaređuje i predaje svećeničkom pozivu do kraja života. Valpurga je nadživjela svoju kćer za dvije godine. Sa sinom, koji se posve pomađario, izgubila je svaku vezu, a onda je i sama umrla 'od srca' dok je na Veliki petak prosila na cesti novac.

PRVA TEMA: uspon i pad Senja

Jedna od središnjih tema u cjelokupnom Novakovu stvaralaštvu je regionalizam vezan uz njegov rodni grad Senj. Senj je kroz povijest doživio burne promjene. Najprije je, zbog uskočke tradicije, bio pod izravnom vojnom upravom (sve do 1871), a pored toga je bio povezan dobrim cestama i s Karlovcem i, tada još turskim, Bihaćem te naposljetku treba uzeti u obzir da su Senjani bili vrsni pomorci. Sve je to utjecalo na to da Senj postane najvažnija luka na ovom dijelu Jadrana, a Senjani bogati trgovci i brodari koji trguju i s Turcima, i s Bečom, i s Peštom.

Međutim, mađarskom orijentacijom prema Rijeci Senj će izgubiti velik dio svog prometa. Nekad bogati trgovci, poznati po rastrošnom životu, naglo propadaju i osiromašuju, a Senj od značajnog regionalnog središta i gospodarskog čvorišta postaje zabačeno provincijsko mjesto bez većeg značaja.

Društveni profil Senja u to vrijeme vrlo je raznolik: u njemu se miješa mediteranski i germanski mentalitet, narodnjaštvo i vojna uprava, bogatstvo i siromaštvo, tradicija i novosti, provincijalizam i duh Beča i Pešte. Sve to nastoji obuhvatiti Novak u svojim realističkim romanima.

DRUGA TEMA: patrijarhalni moral

Patrijarhalni oblik društvenog uređenja je onaj koji se oslanja na tradicionalnu prevlast starije muške glave u obitelji ili rodu. Tako se, bez obzira na broj djece, očeva prava prenose na najstarijeg sina. Ukoliko otac umre, brat daje djevojci privolu za udaju i dijeli miraz. Sin ima zadatak očuvati jedinstvo posjeda i predati ga dalje u naslijeđe. Pored toga muškarac se bavi gospodarskim pitanjima, donosi novac i ratuje, a žena vodi kuću i odgaja djecu, mušku samo do određene dobi (oko šeste godine). Patrijarhalno društveno uređenje prevladava u tradicionalnim, provincijskim, konzervativnim sredinama kakvih je u Hrvatskoj bilo posvuda. Pa čak i danas, u urbanim uvjetima bez zemljišnog posjeda postoje ostaci tog uređenja: sinovima se često dopuštaju veća prava nego kćerima.

LIKOVI

Lucija

Lucija je zasigurno najznačajniji lik u romanu. Ne samo zbog svoje potresne sudbine, već i zato što je ona jedini lik koji se usuđuje suprotstaviti despotizmu zaslijepljenog oca, ona pokazuje majci u kakvu je mraku provela svoj vijek, ona prozire Jurjevo nepoštenje, ona se bori za ljubav, za mladost, za svoje pravo na život. Činjenica da u toj borbi podliježe njezin pothvat čini još humanijim, njezin lik još poetičnijim, njezin protest sadržajnijim.

Lucijin lik vrijedan je i zato što je Novak tu 'pogazio' i vlastite obzire, usudio se obraditi tada neugodnu temu 'pale' i 'posrnule' djevojke, odvažno stati na njezinu stranu i tako svratiti pozornost na zaboravljeni smisao ljudskog života: ljubav u svim njenim oblicima i manifestacijama. Poslušavši glas emocija, Novak je odbacio društveno licemjerje svoga vremena i stvorio lik nježne, ustreptale djevojke koja prvi susret sa životom plaća - smrću.

Ante

Ante Stipančić je tipičan predstavnik sitnog hrvatskog plemstva, odnosno patricija, čije bogatstvo se temelji na trgovini. Po nazorima je konzervativan i patrijarhalan, sklon tradicionalizmu i svemu onome što potvrđuje na bilo koji način njegov društveni status. U procjenama stvarnog života posve je nerealan, kao da ne želi vidjeti pravu istinu kako se ne bi narušila njegova slika svijeta. Zbog toga, međutim, stradaju njegovi bližnji koji, po društvenom zakonu, ovise o njegovim odlukama.

Juraj

Juraj bi sigurno bio dobra i draga osoba da ga pogrešni odgoj nije napravio bezosjećajnom lijenčinom. Odrastao je u uvjerenju da je on budući gospodar kuće i da sve mora biti njemu podložno. Jednako tako se nije naučio boriti za život jer mu je sve bilo posluženo na pladnju, u prvom redu škola i novac za život. Nažalost, kad je već bilo kasno da se nešto mijenja, zaključio je da mu je licemjerje jedino preostalo oružje.

Valpurga

Žena koja stjecajem okolnosti i društvenih pravila nikad nije stekla dovoljno snage da stvori svoj vlastiti identitet. Poslušnost i pokornost su njezine glavne osobine od trenutka kad ju je otac dao za ženu Anti Stipančiću. Nikad nije vodila brigu o gospodarenju, nije se petljala u ono što je 'muški posao' i nikad nije proturječila ni sinu, a kamoli mužu. Umrla je kao nesretna i razočarana osoba, nemoćna da makar i mišlju pomogne sama sebi.

BIOGRAFIJA VJENCESLAVA NOVAKA (Senj, 11. IX. 1859 - Zagreb, 20. IX. 1905).

Pučku je školu i prva dva razreda gimnazije pohađao u Senju, gimnaziju je za vršio u Gospiću. Nakon što je u Zagrebu 1879. završio učiteljsku školu, radi kao pučki učitelj u Senju. O trošku vlade odlazi 1884. u Prag na glazbeni konzervatorij. Nakon tri godine vraća se u Zagreb gdje postaje učitelj glazbe u zagrebačkoj učiteljskoj školi, a poslije i profesor glazbenog odgoja. Svirao je orgulje, skladao i proučavao glazbenu teoriju i povijest. Objavio je i nekoliko školskih pomoćnih knjiga o glazbi, a 1892. uređivao je s Vjekoslavom Klaićem časopis Gusle, odn. 1893. godine časopis Glazba.

U književnosti se Novak javlja novelom iz bosanskog života, 'Maca' (1881), i otada ne prestaje njegovo plodno književno stvaranje: osam romana ('Pavao Šegota', 1888; 'Pod Nehajem', 1892; 'Podgorka', 1894; 'Nikola Baretić', 1896; 'Posljednji Stipančići', 1899; 'Dva svijeta', 1901; 'Zapreke', 1905; 'Tito Dorčić', 1906), napisao je i oko stotinu novela (među kojima su najuspjelije 'Nezasitnost i bijeda', 1894; 'U glib', 1901; 'Pred svjetlom', 1903; 'Pripovijest o Marcelu Remeniću', 1905; 'Iz velegradskog podzemlja', 1905. i dr.). Po obilju građe i širini dotaknute tematike s Novakom se od hrvatskih realista jedino može mjeriti K. Š. Gjalski.



Post je objavljen 03.06.2006. u 11:26 sati.