Dok sam bila mladja moja mama mi nikad nije bila jasna. Dogovor u kuci je uvijek bio da tokom tjedna mi mozemo slusati sto god hocemo, no kad nedjelja dodje i ona pravi rucak ona moze slusati sto god zeli. Svaki tjedan to bi variralo izmedju 3 Tenora, Simon and Garfunkel, Djordje Balasevic, Zvonko Bogdan, Oliver Dragojevic...
I ja kad god bih usla u kuhinju vidjela bih ju kako place. Nikad mi nije bilo jasno zasto slusa glazbu koja ju rasplace.
No sada je potpuno shvacam. Preko tjedna slusam svasta pomalo, Aerosmith, The Rolling Stones, Led Zeppelin... no kad spremam, kuham a u zadnje vrijeme uvijek vikendom, stavim nesto sto znam da ce me uvijek rasplakati. Stavim tamburase... I svaka pjesma uvijek na nesto sjeti. Ne dirajte mi ravnicu me uvijek sjeti na osijek, vec odavno spremam svog mrkova me uvijek sjeti na tatu... I iako me ta glazba uvijek rastuzi, u isto vrijeme sam najsretnija na svijetu. Ne znam kako je to moguce.
Cudno je kada si daleko od svega uz sta si odrastao, kako i najmanje stvari puno znaci. Pastetu ovih dana cuvam za specijalne prilike, ciklu od Podravke jedem samo u specijalnim prilikama jer ju je kao tesko za naci... I iako se svima ovaj blog cini glup i beznacajan, meni znaci najvise na svijetu.
na kompjuteru mi sviraju Zlatni Dukati i uspjela sam se izolirati od cijele okoline. I dok traje pjesma imam osjecaj da sam kod kuce...
Post je objavljen 03.06.2006. u 07:18 sati.