DARKO GRIVIČIĆ, PREDSJEDNIK HRVATSKOG SELJAČKOG SAVEZA
Državno poljoprivredno zemljište treba prodati obiteljskim gospodarstvima, a mala obiteljska gospodarstva 'prebaciti' u nacionalne mirovine. Privatno zemljište mora se staviti u funkciju okrupnjavanja posjeda
Po svom nastupu i vokabularu Darko Grivičić je udario pečat prepoznatljivosti Hrvatskom seljačkom savezu. Taj 36-godišnji inženjer ratarstva na 15 hektara obiteljske zemlje i 105 zakupljenih hektara proizvodi žitarice i uz to u jednom turnusu uzgoji oko 260 tovljenika. Lider hrvatskih farmera otkriva, iako je prebukiran obvezama na ostvarivanju seljačkih zahtjeva (proljetos isplata poticaja, sada otkupna cijena pšenice) taj angažman nije prepreka intenzivnom planiranju izgradnje velike farme te proizvodnji povrća.
U ožujku ste "traktorima" izborili 578 milijuna kuna zakašnjelih poticaja, a ovih je dana oglašena otkupna cijena pšenice, tražite 1,4 kn/kg. Nije li to ipak previše, tona pšenice u EU iznosi 100 eura.
- Svih ovih godina za pšenicu se donosila politička cijena. Smatram da je to neodrživo. Ne želim potiljkom ići u EU već se hoću uhvatiti u koštac sa svim onim što nas čeka po ulasku u EU. Tržište i naša konkurentnost dva su prioriteta koja moramo zajednički s politikom dovesti u red. U EU su poticaji za ratarske kulture pribrojeni poticajima za ekologiju i očuvanje flore i faune i iznose nekoliko puta više nego naši poticaji. Stoga je naš stav da se konačno okanimo politikanstva i ne dozvolimo da naša obiteljska gospodarstva propadnu. Recept je otprilike ovaj: 2650 kuna poticaja po jednom hektaru i tržišno formiranje cijene.
Što ako država ustraje na lanjskoj cijeni od 92 lipe za kilogram ili računate s "argumentom" već otvorene kampanje premda se još ne zna kada će parlamentarni izbori?
- Lanjska cijena pšenice bila je 0,80 kuna po kilogramu s tim da je država otkupljivačima dala još 0,12 kn/kg za troškove otkupa. Uz to isplaćen je i poticaj i to 1200 kn/ha umjesto 1650,00 kn/ha kako piše u zakonu. To vam je kao onaj Super-hik iz Alan Fordovih romana koji otima siromašnim i daje bogatima.
Usitnjenost posjeda najveća je kočnica za veću konkuretnost domaće poljoprivrede. Ima li Savez kakvu inicijativu kako riješiti tu problematiku?
- Usitnjenost posjeda je rješiva, ali postavlja se pitanje kamo s ljudima s tih posjeda. Mislim da su nacionalne mirovine ispravno rješenje jer u sadašnjem sustavu dohodovnih potpora ta domaćinstva zakon obvezuje da rade i obrađuju zemlju koja onda nije u pravoj funkciji što je potpuno suprotno od cilja.
Upisnik evidentira 860.195 hektara oranica koje obrađuje 448.532 obiteljska gospodarstva. Koliko obiteljskih gospodarstava i koliko hektara Hrvatska mora imati da bi bila konkuretna u poljoprivrednoj proizvodnji?
- Najprije država mora definirati strateške ciljeve u poljoprivredi. Tek nakon što se utvrdi koje proizvode želimo proizvoditi, odnosno s kojima možemo konkurirati na svjetskom i domaćem tržištu moguće je doći do broja gospodarstava i potrebnih hektara. U svemu tome jedno je sigurno, ne smije se dopustiti razaranje sela i cijelog ruralnog prostora. Primjerice, jagode ne treba proizvoditi jedan čovjek na 100 ha za razliku od recimo, pšenice.
Ignoriranje koncesije kao modela i inzistiranje na prodaji poljoprivrednog zemljišta, tvrde mnogi, ide na ruku špekulantima koji ciljaju dugoročno, planiraju unosnu preprodaju?
- Sigurno je da ima i takvih. Njihove namjere svakako treba spriječiti. Prodaju zemlje poljoprivrednicima treba omogućiti isključivo na što duži rok otplate, možda 10-20 godina. Ne kako sada stoji u zakonu, jednokratnom uplatom uz popust od 20 posto. To je obrnuta logika.
Da imate prigodu biti autor projekta razvoja nacionalne poljoprivrede što bi stajalo, recimo, na tri glavne pozicije? Na čemu graditi poljoprivrednu budućnost s obzirom na realnu prijetnju jeftinih proizvoda s tržišta proširene Cefte, a potom i EU-a?
- Prioritet je rješavanje državnog poljoprivrednog zemljišta prodajom obiteljskim gospodarstvima, a mala obiteljska gospodarstva "prebaciti" u nacionalne mirovine. Privatno zemljište mora se staviti u funkciju okrupnjavanja posjeda jer, pitanje zemljišta i to dugotrajno rješenog, temelj je svake poljoprivredne proizvodnje. Navodnjavanje poljoprivrednih površina rješavao bih po modelu izgradnje auto-cesta. Jer, što auto-ceste znače razvoju turizma to je navodnjavanje u razvoju poljoprivrede. Svakako treba srediti tržište, meke granice, poticaje. Našlo bi se još puno toga za riješiti.
Zbog navodno ilegalnog uvoza iz BiH, premda službeni podaci govore o tek jedan posto ukupno utrošenih količina, nedavno je opet "kihnulo" tržište mlijeka. Je li domaća poljoprivreda doista tako ranjiva?
- Da apsurd bude veći bosansko-hercegovački proizvođači mlijeka imaju problem sa svojim tržištem. Nemaju kome predati mlijeko. To je mlijeko u prahu rastopljeno u Bosni, a rastapa se i u Hrvatskoj. Navodno, kruže informacije, u Cromosovim skladištima imaju velike količine uvezenog mlijeka u prahu. Jasno je da trgovački lobiji idu samo za zaradom. Država treba samo striktno provoditi zakone.
Iako su siguran plasman i zarada ključni interes svih farmera, Hrvatski seljački savez tek je jedna između nekoliko stotina udruga. Nije li razumnije imati jednu jaku udrugu, neovisnu od politike?
- Osobno ne mislim da je loše što postoji puno usko specijaliziranih udruga. Početkom ove godine odlučio sam, s još nekim prijateljima, testirati spremnost hrvatskih poljoprivrednika da se homogeniziraju oko nekih nama bitnih pitanja kao što su poticaji, zemlja, vodoprivreda i navodnjavanje. Za manje od dva mjeseca potpisali smo sporazum s Vladom o tim pitanjima i to pod prijetnjom dolaska traktora u Zagreb. Do samoga kraja izdržali smo vrlo dobro, a onda nas je politika ipak uspjela razjediniti. No, sporazum je potpisan i za mene je to najvažnije.