Kao da nepostojim dok traju ove kiše pored mene i ostajem sam... u gomilama ne prepoznajem nikoga kome bih poklonio svoj djelić neba, posustajem i polazi na slijedećem peronu neke tuđe stanice, nekog stranog kolodvora... Zar svi koji iskreno ljube moraju patiti, ili se zaljubljivati uzaludno, paziti svaku izgovorenu riječ i pamtiti što netko od njihovih izabranica voli? možeš misliti, ako i zaboraviš nekakav datum bezvrijednhe godišnjice, jer što i to vrijedi ako ljubav nije prava? zvuči patetično, a iskreno, kako znati da nisi podario srce nekome tko će to izigrati? tko će tražiti korist jer si možda bogat ili bogata, jer imaš veze za zaposlenje ili već nešto čega nikada ne bi bilo da sve ovo navedeno nemaš?! eto kada se osvrneš oko sebe koliko prijatelja iskreno posjeduješ? i kada se svega iza sebe sjetiš vrijedi li to ovoga svega, sve ove patnje i svega što slijedi... valjda opet ovo vrijeme ponekad probudi nekakav jurski park u meni... neke divovske nedoumice oko nečega što nikada neće i ne može više postojati... eto toliko...