Kako izbjeći klišeje kad govorim o ljepotama podmorja? Odmah mi padnu na pamet sve same banalnosti: veličanstveno; nestvarno; spektakularno; fascinantno…prekokrasno… Mislim da mi je najbolje i ne opisivati, na kraju krajeva, svi su gledali Cousteaua, National geographic ili Hrvatsko podmorje. Uz ovaj vizualni užitak ništa manja nije ni ljepota i sloboda pokreta. Divno je kretati se u tri dimenzije; mada mi se čini, dok sam dolje, kako tu ima još koja dimenzija ;).
Međutim, uz ove poznate čari ronjenja, za mene ima još jedna jednako važna. Ja, živi Jeremija i općepoznati smotaner, dok ronim, ne osjećam nikakvu glavobolju, nije mi mučno i ne sjećam se problema. Misli su mi sređene, ne blicaju više kroz glavu i ne osjećam živčanost. Bez obzira na tragedije i godine problema iza mene, jedino što dolje, u moru, osjećam je sreća, čista zgusnuta sreća. Taj osjećaj je još uvijek živ i dok se penjem na brod i plovim ka obali. Paleći cigaretu (to jedno od rijetkih pravila koje svjesno kršim) mislima sam još uvijek dolje i kroz glavu mi prolazi sve što sam vidjela. Sretna sam i mislim evo, u ovome sam povlaštena i moram biti zahvalna na tome. Komu ili čemu biti zahvalna, nije mi baš jasno – moru, valjda.
I to još nije sve (sad će onaj set noževa :)). Ronioci su uvijek dobro društvo. Na organiziranim ronjenjima ne može se ništa vaditi iz mora; tu nema zarade i u pravilu dolaze samo oni što vole more i prirodu. Ponekad, kažu, zaluta koji pozer, ali ja mislim da i taj brzo zavoli "ljepotu doživljaja" (omiljena uzrečica moje sestre:), i s tim motivom nastavi dalje roniti ili odustane.
Jules Verne u "Dvadeset tisuća milja pod morem" kaže: