Metod Trobec se objesio a krušne peći već odavno nisu tople. Gledala sam jučer tri momka kako plešu sa vatrom. Gledala i gledala. Volim vatru. Volim i one koji znaju lijepo baratati sa njom.
Upoznala sam riječi još jedne žene zmaja. Fino piše taj zmaj.
Neobičan je osjećaj kada tvoje lice nekoga podsjeti na domaću zadaću koju si je sam zadao. Bili su to trenuci koji su mi stavljali osmijeh na lice.
Mislila sam da sam očekivanja bacila u koš za smeće ili u Trobecovu krušnu peć ali još uvijek su tu. Gadovi jedni.
Previše sam razmišljala a trebala bih to činiti tek kada zakoračim u neku situaciju. Svi smo sami na određeni način.
Dugo su me zvali krevetni Napoleon svi oni koji su sa mnom dijelili postelju.
Niko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače...
Prilikom rođenja plačemo a svi oko nas se smiju. Kada odlazimo plač odjekuje a na našem licu bi trebao biti osmijeh, zar ne?
Post je objavljen 02.06.2006. u 12:52 sati.