Ovih dana obilježen je Svjetski dan nepušenja.
Fala Bogu, prošo je.
Aha, da. Ljudi, pušenje je nezdravo.
Al štošta toga nije zdravo, pa pregrmimo.
Pa onda ili pušite, il nemojte. Kako god.
Dolje pomoćnik ministra Mitermajer!
Dolje cijela vlada!, al to je već neka druga tema.
Danas smo B., S. i ja doživjele dašak moći na odjelu. Dr-ica nas ostavila same u sobi liječnika, a kako je bilo pet popodne, nigdje ni žive duše na odjelu.
Uto se B.sjeti da su tu sve povijesti bolesti svih pacijenata na odjelu. I svaka našla svojeg, fino smo pregledale slažu li se naša zapažanja s onim dokumentiranim.
Osim što smo shvatile da imamo briljantnu moć dijagnostike na temelju statusa i anamneze, uobličile smo svoje uratke i fino ih slickale tako da smo bile strašno ponosne na sebe.
Zahakljale smo papire na zid za dr-a i krenule doma.
Bilo je 18h.
Došla sam doma krepana ko kokoš.
Bolile su me noge za poludit.
Otvaram vrata od ograde, kad ono tata sjedi na travnjaku i čupka korov. Naime, pirika se proširila po travnjaku pa sad nema druge nego travku po travku počupkat i onda posijat reparaturu.
Dolazi klinac iz ulice i počne ga gnjavit o tom kaj radi.
I tata objašnjava, sve kak se treba klincu od pet godina.
I u tom trenutku, negdje iz svoje bolne pete izvučem misao:
tata, ti si legenda od tate
a kakav buš tek deda...
Oh, nekad poželim imat naočale za vidjet sutra...
Post je objavljen 01.06.2006. u 23:36 sati.