Joj što me dugo nije bilo
DARIJO
Dok pregledam slike sa seminara iz osmog mjeseca 2003 kroz glavu mi prolazi milijun sjećanja, svi ljudi koje sam upoznala, sve gluposti koje smo radili…Kad odjednom u rukama mi se nađe slika gdje ja nasmiješena, sjedim u zagrljaju jedne osobe. Srce mi brže počinje kucati kako mi njegovo ime dolazi na usne kad mi se odjednom s usana ote šapat „Darijo“. To ime koje me činilo tako sretnom, to ime koje sam kao molitvu izgovarala prije spavanja u nadi da će me čuti, to ime koje mi je srce slomilo tako da više nikada nije zaraslo. Iako potisnuti negdje duboko u sjećanje da više nikada ne isplivaju, dok gledam u sliku i svoj osmijeh polako se sjećam tog osmijeha i tebe. „nemoj Ana, znam ga ja, samo će ti slomiti srce“ polako se sjećam riječi što mi je rekla cura iz sobe do moje. „Ma ne brini, samo ćemo popiti piće“ odgovaram ja uzbuđeno ne shvaćajući da sam potpala pod čari jednog zavodnika, jednog player-a.
Sjedamo za stol u hotelskom kafiću i ja smijem se na sve njegove šale bez obzira na to jesu li smiješne ili ne, primjećujući samo još njegov osmijeh ne shvaćajući što mi je uradio samo s tim osmijehom i svojim očima. Zove me da siđemo do diskoteke gdje se ostatak ljudi sa seminara već skupio i ja prihvaćam. Prihvaćam sve samo da sam u njegovoj blizini.
Vodi me na plesni podij, kao da sam njegov trofej, nekako pobjedonosno, zagrli me oko struka i lagano plešemo a ja niti čujem kakva glazba svira, niti vidim što se oko mene događa, kao da je ostatak svijeta nestao, kao da postoji samo on i njegove oči. Nakon nekog vremena vodi me sa plesnog podija i sjedamo. Zagrli me a ja se topim u tom zagrljaju i želim da on traje vječno. Poljubi me, prvi poljubac, uvijek najslađi, skoro uvijek u dobrom sjećanju. Ali sada kada se sjetim prvog poljupca osjećam samo bol…
…Jutro je. Divno ljetno jutro. Doručak poslužen na terasi hotela. Kasnim, kao i obično i kad dolazim, samo je jedno mjesto slobodno, mjesto za njegovim stolom, kraj njega. Pogledom tražim mogu li sjesti ikamo drugdje ali sve je zauzeto, jedino sama za stolom a to nikako ne želim. Smiješi mi se, ali ja ne želim sjesti kraj njega ne želim pasti pod utjecaj njegovih usana, njegovih očiju. Sjedam za stol pokušavajući zaboraviti što se dogodilo večer prije, ali mi ne uspijeva, zagrli me a ja se ponovo prepustim. Prilazi nam jedna cura i govori „Hej vas dvoje, može jedna slika?“. Ništa ne odgovaramo, samo me privuče sebi i nasmiješimo se…
…Prvih par dana nakon završetka seminara, čak se i javljao ali onda se broj poruka počeo smanjivati. Još smo se nekoliko puta vidjeli, moj pogled uvijek na njemu, a njegov na nekoj drugoj. Malo po malo, ignoriranjem mi je kidao srce centimetar po centimetar, malo po malo ostavljajući u meni neizlječivu ranu koja još uvijek boli na spomen njegova imena. I sada dok pišem ovaj tekst i gledam u sliku koja mi je došla mailom, ruke mi drhte i suze jedva zadržavam u sebi. I bez obzira na to koliko će me boljeti, čim napišem ovaj tekst do kraja, označit ću tu sliku i obrisati je. Vjerojatno je tako i bolje jer ću sada moći zakopati ponovo to sjećanje, tako duboka a slike više neće biti tu da me podsjeti na tu tako bolnu a opet tako slatku uspomenu.
Post je objavljen 01.06.2006. u 20:50 sati.