Marketing
Frozen
Bas tako se i osjecam...frozen...Znate da nisam jedna od onih koje ce javno kukati i iznositi svoje probleme, frustrcaije i da nisam nikad napisala da sam u depri...Znate i to da je 98% mojih postova optimistico i da sam u svemu pokusala pronaci svijetlu tocku,ali sada...sada bi takav post predstavljao laz...vama, meni...svejedno...
Ne zelim slusati savjete, sazaljenja i sve ce biti ok...Istina,trenutno nisam dobro, ne znam ni hocu li uskoro biti...I prije je znalo biti dosta negativnih stvari,ali uvijek sam imala bar jednu koja bi nadjacala te negativne...I da-ne zelim da me netko pita sto je bilo? I ja bih to voljela znati! Imam par ljudi, pravih prijatelja, koji su uz mene i hvala im od srca, no nema te rijeci koja bi me sada mogla utjesiti, nema tog zagrljaja koji bi mi predstavio nesto...dobro,ovo zadnje je neistina, ima,ali mi sad nije do njega...ili mozda ni ne mogu do njega... Ne mogu vjerovati kako zbog jedne te iste stvari mozemo biti najsretniji i najnestretniji...
Voljela bih otvoriti covjeka, ali bojim se da bi sve sto bi pronasla bila praznina...
Glazba...ah...evo bas slusam pjesmu od vatre, onu koju najvise volim, onu koja je najmanje poznata, onu koju nisu odsvirali ni na jednom koncertu na kojem sam bila,a bila sam bar 5 puta. Pjesma se zove daleko je raj, zaista je predivna...ali trenutno previse boli...a opet ju slusam...Ljubav je bol,a ja sam mazohist....
Evo rijeci te pjesme:
daleko je raj
noćas ću zvati svoga anđela
da svlada bol u mojim grudima
i skine križ sa mojih umornih leđa
noćas ću kliziti sa oblaka
tražiti utjehu u zvijezdama
slušat ću sebe dok dišem
slušat ću vjetar dok priča priče
dok priča laži koje znam
dok priča šta će biti sutra
ja plovim sam do novog jutra i znam
ti više nisi anđeo, sa moga lijevog ramena
jer dobro znaš, ti dobro znaš
daleko je raj i strah mi grize lice
daleko je raj, puno je bliže pakao
daleko je raj i sve dok me puštaš da padam
daleko je raj i sve se daljim čini bog
noćas ću zvati svoga anđela
jer samo on vidi, samo on zna
koliko boliš, koliko molim, koliko želim
da si tu, o da si tu
daleko je raj i strah mi grize lice
daleko je raj, puno je bliže pakao
daleko je raj i sve dok me puštaš da padam
daleko je raj, ja to tako dobro znam
po staklu hodam
a sve se daljom
i sve se manjom
čini bol
Ne znam sto mi je, jedan tren imam ogromnu dozu nade i vjere da ce sve biti dobro,a kasnije me uhvati totalna suprotnost,mislim da je sve propalo, da nema povratka, da nista nema smisla...
Hodam ulicom i vidim neku rascupanu zenu na biciklu koji naprijed ima korpu...i cijelu si ja pricu u glavi smislim...Izgledala mi je potpuno iscrpljeno od svega, po mom isla je kupiti neke namirnice...Sutra ce uciniti isto...zar je to zivot? Probuditi se, prezivjeti i opet spavati...
Ja...izgubila sam tek...ne samo za hranu, nego i za sve drugo...Znam,znam...mlada sam...zivi...da,da...sutra ce biti bolje...LAPSUZ, htjedoh reci gore...
I tako me zivcira sto pred nekim ljudima moram izgledati sretno, znam da bi bilo samo gore kada bi uistinu vidjeli kako mi je...Mozda, mozda uskoro bude bolje,ali ne znam koliko vjerujem u to...znam samo da to jako zelim i da se negdje u dubini sebe ipak nadam...a i nadam se da nadanje nije uzaludno...ali vise ni u sto nisam sigurna...
Kazu...ono sto nas ne ubije ojacat ce nas...Ne mogu se odluciti jel ovaj andeo krenuo pasti ili poletjeti...
Eh, kad bi bar bila frozen...da nista ne dopire do mene...
A ipak cekam...ne znam koliko cu izdrzati...pruzi mi ruku, zacijeli srce...
Post je objavljen 01.06.2006. u 18:53 sati.